ideološki trokut? (ulomci F. A. Hayeka i Darka Polšeka)

Odavno mi se čini da ideološka podjela lijevo-desno falsificira stvarne političke/ideološke odnose i unosi nešto poput bipolarnog poremećaja u ideološku sferu. Te da bi tu podjelu bilo primjereno zamijeniti jednom trostrukom. Pa me obradovalo kad pročitah upravo takva razmišljanja kod Darka Polšeka (u čemu slijedi Hayeka).

Mario Kopić: Hannah Arendt – ljevičarka ili desničarka?

Svaki eksperiment koji nastoji radikalno – lijevo ili desno – rekonstruirati društvenost, rađa se iz zaborava smrti. Život je prekratak da bi se se moglo
propitati i preiskusiti sve što nam je dano. Uvjerljivo nam je to ostavio u nasljeđe nedavno preminuli njemački filozof Odo Marquard u knjižici znakovita naslova Oproštaj od načelnog (Abschied vom Prinzipiellen): ”Čovjekov je život uvijek prekratak da bi se od onoga što čovjek jest u
proizvoljnom opsegu odvojio promjenom: za to jednostavno nema vremena. Iz tog razloga život mora uvijek pretežno ostati ono što je povijesno već bio: mora se nadovezati (anknüpfen). Budućnost (Zukunft) treba izvor (Herkunft); ‘izbor koji sam ja’ nošen je neizborom koji sam ja, i taj je za većinu od nas uvijek toliko dominantan da – zbog kratkoće našeg života – nadilazi i našu mogućnost zasnivanja. Zato nije potrebno, ako uopće – pod uvjetima vremenske stiske naše vitae brevis – hoćemo zasnivati, da zasnujemo svoj neizbor, nego izbor (promjenu): teret je dokaza na strani onoga koji mijenja. Kad skepsa prihvati to pravilo, koje proizlazi iz ljudske smrtnosti, ona stremi konzervativizmu. Konzervativno je pritom posve neemfatičan pojam koji nam najbolje objašnjava kirurg, promišljajući hoće li bolest tretirati konzervativno ili pak treba odstraniti jetru, zub, ruku ili crijeva: lege artis izrezujemo samo ako moramo (ako su za to nužni razlozi), inače ne i nikada sve. Nema operacije bez konzervativnog tretmana jer iz čovjeka ne možemo izrezati cijelog čovjeka.”

kaže li Sokrat da zakone treba bezuvjetno poštovati? (ulomak iz Roslyn Weiss, Socrates Dissatisfied)

U drugom dijelu (vjerojatno drugog po redu pisanja) Platonova djela ”Kriton” Sokrat prestaje sa svojim uobičajenim načinom govorenja/ispitivanja i daje glas Zakonima. Taj glas kaže, zloglasno, da zakone treba bezuvjetno poštovati. Manjinsko stajalište Platonovih interpreta (zastupaju ga između ostalih i Leo Strauss, Hyland i dr.) uvjerljivo je i opširno obrazloženo u knjizi čiji Uvod ovdje objavljujem kao ulomak: glas Zakona, mada govori kroz Sokrata, ne kazuje Sokratovo mišljenje.

Ako je tako, onda evo i dvije misli koje se ne nalaze u toj knjizi, a meni su pale na pamet. Budući da su u ”Kritonu” tri govornika – Kriton, Sokrat i Zakoni – može li se to nekako svesti na platonovsku/freudovsku trostrukost duše? Glas Zakona bi onda mogao biti glas ”superega”, bezličnog ”Velikog Drugog”, ili kako kaže Platon ”grada koji leži u tebi” (Cr. 50b2); Kriton, potpuno vođen onim za čim žudi mnoštvo, davao bi glas ”idu” (ne samo da to očituje posvuda u ”Kritonu”, nego i u ”Fedonu” taj Kriton čak pred samu smrt kaže Sokratu da ”i drugi” u takvom trenutku ”naručaju se i napiju baš ljudski, a gdjekoji se sastanu s onim za kojim se baš pomame”). Sokrat bi, naravno, bio ono treće, glas (samo)svjesnog života.

Druga misao: ako se u ranom Platonovom djelu Sokrat, uvidjevši da tom prijatelju ne može pomoći filosofijom, obratio heteronomiji Zakona (koji su, dakle, namijenjeni onima koji se ne mogu autonomno odnositi prema mnogostrukosti žudnji (”id”) nego su njima posve određeni), pruža li to ključ za čitanje zadnjega Platonovog djela, nazvanog upravo ”Zakoni”? Jesu li i Platonovi ”Zakoni” ostavština za one prijatelje kojima je radikalna autonomija nedostupna?