kaže li Sokrat da zakone treba bezuvjetno poštovati? (ulomak iz Roslyn Weiss, Socrates Dissatisfied)

U drugom dijelu (vjerojatno drugog po redu pisanja) Platonova djela ”Kriton” Sokrat prestaje sa svojim uobičajenim načinom govorenja/ispitivanja i daje glas Zakonima. Taj glas kaže, zloglasno, da zakone treba bezuvjetno poštovati. Manjinsko stajalište Platonovih interpreta (zastupaju ga između ostalih i Leo Strauss, Hyland i dr.) uvjerljivo je i opširno obrazloženo u knjizi čiji Uvod ovdje objavljujem kao ulomak: glas Zakona, mada govori kroz Sokrata, ne kazuje Sokratovo mišljenje.

Ako je tako, onda evo i dvije misli koje se ne nalaze u toj knjizi, a meni su pale na pamet. Budući da su u ”Kritonu” tri govornika – Kriton, Sokrat i Zakoni – može li se to nekako svesti na platonovsku/freudovsku trostrukost duše? Glas Zakona bi onda mogao biti glas ”superega”, bezličnog ”Velikog Drugog”, ili kako kaže Platon ”grada koji leži u tebi” (Cr. 50b2); Kriton, potpuno vođen onim za čim žudi mnoštvo, davao bi glas ”idu” (ne samo da to očituje posvuda u ”Kritonu”, nego i u ”Fedonu” taj Kriton čak pred samu smrt kaže Sokratu da ”i drugi” u takvom trenutku ”naručaju se i napiju baš ljudski, a gdjekoji se sastanu s onim za kojim se baš pomame”). Sokrat bi, naravno, bio ono treće, glas (samo)svjesnog života.

Druga misao: ako se u ranom Platonovom djelu Sokrat, uvidjevši da tom prijatelju ne može pomoći filosofijom, obratio heteronomiji Zakona (koji su, dakle, namijenjeni onima koji se ne mogu autonomno odnositi prema mnogostrukosti žudnji (”id”) nego su njima posve određeni), pruža li to ključ za čitanje zadnjega Platonovog djela, nazvanog upravo ”Zakoni”? Jesu li i Platonovi ”Zakoni” ostavština za one prijatelje kojima je radikalna autonomija nedostupna?

Ograničena vlast? (ulomak iz Jürgen Gebhardt, Federalist)

Slična ideji o društvenoj trostrukosti je ideja o diobi vlasti i međusobnoj neovisnosti institucija unutar političke sfere, kako se ova ne bi pretvorila u tiraniju. Zanimljiv je američki pokušaj da se politička sfera organizira na takav način, a u nadi da će se stvoriti republikanski poredak, s ograničenom vlašću i poštivanjem individualnih prava (koliko se u tome uspjelo, drugo je pitanje). Neki od “očeva utemeljitelja” (Hamilton, Madison i Jay) su, pod pseudonimom “Publius”, u nizu eseja (“The Federalist Papers”) argumentirali u prilog federalnog ustava, nasuprot tadašnjem konfederalnom uređenju.

tko je ovdje suveren? (članak Williama Klingera)

”Što hoću reći? Pa naprosto da su razne euro-integracije obične brljotine, pravni kontradiktorijumi i politički provizorijumi. Ukratko: Evropska Unija je unija luzera, zemalja koje su tokom „kratkog“ dvadesetog stoljeća izgubile državni suverenitet i povijesni subjektivitet…

Pitanju „Tko je suveren?“ njemački je politolog Carl Schmitt dao jednostavan odgovor – onaj tko odlučuje o izvanrednom stanju. I zaista: tko je odlučivao o izvanrednim stanjima u i oko Europe? Izvođač radova u Jugoslaviji devedesetih je NATO, isto kao i današnjih vježbi u Ukrajini. ”

preneseno sa Žurnalista: http://www.zurnalisti.com/tko-je-ovdje-suveren/

Kant i ideja vječnog mira? (ulomak iz Marita Brčić, Izvori liberalnog mišljenja u filozofiji Immanuela Kanta)

Nađoh na listama za predstojeće izbore za europski parlament jednu filosofkinju, i glasovat ću za nju. Zove se Marita Brčić Kuljiš, 9. na listi Hrvatskih laburista. Bavi se političkom filosofijom (srećom ne nekim pomodnim ideologijama). Zapravo sam je i izguglao pročitavši da je na listi laburista za ove izbore, i da je filosofkinja, pa sam pročitao neke njene članke i ugodno se iznenadih. Evo jednog ulomka.

u znoju lica svog? (ulomak iz Pierre Clastres, Društvo protiv države)

”Ali, ne može i jedno i drugo: ili čovek u primitivnim društvima (američkim i drugim) živi u ekonomiji preživljavanja i najveći deo vremena provodi u potrazi za hranom – ili ne živi u takvim uslovima, nego može sebi da priušti mnogo slobodnog vremena, koje obično provodi pušeći u svojoj ležaljci. To je ostavilo izrazito nepovoljan utisak na prve Evropljane koji su posmatrali brazilske Indijance. Veliko je bilo njihovo negodovanje kada su videli sve te mišićave muškarce koji su pucali od zdravlja kako se šepure okolo išarani i okićeni perjem kao žene, umesto da crnče u svojim baštama. Bilo je očigledno da ti ljudi svesno odbijaju shvatanje po kojem čovek mora da zaradi parče hleba u znoju lica svog. To kod njih nije moglo da prođe. …

Indijanci su posvećivali relativno malo vremena onome što se zove rad. A opet nisu umirali od gladi. Stare hronike se potpuno podudaraju u opisima naočitih prilika odraslih Indijanaca, dobrog zdravlja većine dece i obilja najraznovrsnije hrane.”

jesu li USA oligarhija? (uz članak Page/Winters, Oligarchy in the United States)

Današnja vijest o tome da je nesrazmjer prihoda 1% bogatih naspram ostalih u USA srušio rekord iz 1927. nanovo priziva pitanje: onemogućuje li to demokraciju? Politika je tako skupa da samo najbogatiji imaju dovoljno novca za nju, ergo, oligarhija, vladavina bogatih.

”Analiza poreznih prijava pokazala je da se nesrazmjer u prihodima između 1% najbogatijih Amerikanaca i ostalih 99% popeo na rekordnu razinu u 2012. godini. Najbogatijih 1% ostvarilo je 19,3% ukupnog prihoda kućanstava, čime je srušen rekord iz – 1927. godine… Najbogatijih 10% zaradilo je gotovo polovicu ukupnog godišnjeg prihoda.” (http://www.bbc.co.uk/news/world-us-canada-24039202#)

U čemu je problem? Nije u zavisti, niti u pitanju je li takav omjer prihoda sam po sebi nepravedan. Problem je što takvi omjeri čine demokratsko uređenje nemogućim. U takvoj situaciji realan politički utjecaj je nedostupan svima osim ekstremno bogatima.

”The 2012 presidential campaign will cost close to $2.5 billion dollars — most of it financed by the obscenely rich. (novinski članak Has America become an oligarchy? iz 2012.: http://www.salon.com/2012/09/20/has_america_become_an_oligarchy/)

Pa su USA (a njih svi slijedimo), po svemu sudeći, puno manje demokracija nego li oligarhija (u Platonovom smislu, iz Države).

”— A koje uređenje nazivaš oligarhijom? — Ono uređenje — rekoh ja — koje se zasniva na procjeni imovine, u kojem vladaju bogataši, a siromah nema udjela u vladi.” (550c,d)

Jesu li USA oligarhija? O toj temi ne pišu tek mladci s majicama na Chea, ili pobornici teorija zavjere koji strahuju od reptila, nego i nobelovci iz ekonomije: Paul Krugman (npr. Oligarhija na američki način iz 2011. http://tacno.net/svijet/oligarhija-na-americki-nacin/ ili Twinkie manifest iz 2012. http://pescanik.net/2012/11/twinkie-manifest/) ili Jospeh Stiglitz (npr. Kraj američkog sna 2012. http://pescanik.net/2012/12/kraj-americkog-sna/). Nešto prije nego je ”99%” postalo bojni poklič, jedan je znanstveni članak izričito potvrdno odgovorio na pitanje iz svoga naslova.

Cosa nostra, ne res publica.