tko je ovdje suveren? (članak Williama Klingera)

”Što hoću reći? Pa naprosto da su razne euro-integracije obične brljotine, pravni kontradiktorijumi i politički provizorijumi. Ukratko: Evropska Unija je unija luzera, zemalja koje su tokom „kratkog“ dvadesetog stoljeća izgubile državni suverenitet i povijesni subjektivitet…

Pitanju „Tko je suveren?“ njemački je politolog Carl Schmitt dao jednostavan odgovor – onaj tko odlučuje o izvanrednom stanju. I zaista: tko je odlučivao o izvanrednim stanjima u i oko Europe? Izvođač radova u Jugoslaviji devedesetih je NATO, isto kao i današnjih vježbi u Ukrajini. ”

preneseno sa Žurnalista: http://www.zurnalisti.com/tko-je-ovdje-suveren/

bilost? (ulomak iz Friedrich Nietzsche, O koristi i šteti historije za život)

Pokušaj da se historijom bavi ”objektivno” i ”nepristrano” nije tek ”štetan”, kako kaže Nietzsche u svom mladenačkom drugom ”Nesuvremenom razmatranju” naslovljenom ”O koristi i šteti historije za život”. On je iluzoran: iz beskonačnog mnoštva prošlih događaja historičar, koliko god pedantan bio, odabire samo neke, naime one koji su relevantni. No, relevantnost se ne može metodski osigurati kao nešto nepristrano, nego počiva na procjeni historičara. Ta procjena je, pak, ovisna o onome što on smatra živim naslijeđem koje može imati neku budućnost (onim što je bilo ali nije prošlo, stoga nije ”prošlost” nego ”bilost”), a što onim naprosto prošlim, bez daljnjih posljedica na ono buduće. Dakle, što je relevantno iz prošlosti odabiremo ovisno o našim projektima budućnosti. Istodobno, naši projekti budućnosti rastu na iz prošlosti naslijeđenim prepoznatim mogućnostima. Tu kružnu strukturu u kojoj ”bilost” određuje budućnost a budućnost ”bilost”, imao je, čini se, pred očima i mladi Nietzsche u ovom ulomku.

vremenitost i ponavljanje? (ulomak iz Mihailo Đurić, Niče i Hajdeger)

Još jedno pojašnjenje je potrebno uz Vetterov ulomak (https://protreptikos.wordpress.com/2014/10/10/pocetak-filosofije-ulomak-iz-helmuth-vetter-texta-in-contextibus/), a odnosi se na razliku između povijesnog i historijskog, odnosno, uz pojam ”prisvajajućeg ponavljanja”. Radi se o jednoj od ključnih stvari Heideggerovog ”Bitka i vremena”, ovdje u jasnoj interpretaciji Mihaila Đurića.

vrijeme, povijest, jezik? (ulomak iz Danilo Pejović, Jezik kao iskustvo svijeta)

Čitam knjigu Danila Pejovića ‘Hermeneutika, znanost i praktična filozofija’ iz 1982. Valjda svi koji filosofiraju imaju to iskustvo, da nešto što sami zaključe naknadno nađu negdje već napisano. Tako sam i ja svoje trostruke ontologije konačno sveo na zamjenice ja, ti i ono, da bih to našao u izvrsnom ogledu ‘Jezik kao iskustvo svijeta’, prvome u navedenoj knjizi.

Odraz te ontološke trostrukosti ja-ti-ono na ”psihološkoj razini” su, ako ispravno razumijem, predočbe-pojmovi-zorovi (opažaji) što onda ustrojava ”tri dimenzije vremena”. No, ta psihološka razina vremenitosti omogućena je ontološkom razinom.

znanost i pri-povijest? (ulomak iz Jean-François Lyotard, Postmoderno stanje)

Mada je pripovijedanje priča uvjet razumljivosti sebe i svijeta, znanost se od početka Novog vijeka pojavljuje kao znanje koje je suprotstavljeno pripovjednom znanju. ”Znanost je od početka u sukobu s naracijama. Prema njezinim mjerilima većinu ih možemo razotkriti kao bajke.” Ipak, smisao znanosti ne može se odrediti znanstveno: ”Znanstveno znanje može znati i priopćiti da je pravo znanje samo ako pribjegne drugome znanju, priči, koja je za njega neznanje.” Bez neke izvan-znanstvene meta-naracije, ”velike pripovijesti”, znanost ne može legitimirati samu sebe.

zašto se pojam “prirodni zakon” nije razvio u Kini? (ulomak iz John Needham, Kineska znanost i Zapad)

Biolog, povjesničar znanosti i proučavatelj kineske kulture John Needham postavlja pitanje: zašto se moderna znanost razvila na Zapadu, a ne na primjer u Kini (koja je u to doba bila tehnološki naprednija od Zapada)? Čini se da to slijedi iz zapadnjačkog pojma Boga kao ne samo stvoritelja nego i zakonodavca.