bilost? (ulomak iz Friedrich Nietzsche, O koristi i šteti historije za život)

Pokušaj da se historijom bavi ”objektivno” i ”nepristrano” nije tek ”štetan”, kako kaže Nietzsche u svom mladenačkom drugom ”Nesuvremenom razmatranju” naslovljenom ”O koristi i šteti historije za život”. On je iluzoran: iz beskonačnog mnoštva prošlih događaja historičar, koliko god pedantan bio, odabire samo neke, naime one koji su relevantni. No, relevantnost se ne može metodski osigurati kao nešto nepristrano, nego počiva na procjeni historičara. Ta procjena je, pak, ovisna o onome što on smatra živim naslijeđem koje može imati neku budućnost (onim što je bilo ali nije prošlo, stoga nije ”prošlost” nego ”bilost”), a što onim naprosto prošlim, bez daljnjih posljedica na ono buduće. Dakle, što je relevantno iz prošlosti odabiremo ovisno o našim projektima budućnosti. Istodobno, naši projekti budućnosti rastu na iz prošlosti naslijeđenim prepoznatim mogućnostima. Tu kružnu strukturu u kojoj ”bilost” određuje budućnost a budućnost ”bilost”, imao je, čini se, pred očima i mladi Nietzsche u ovom ulomku.

vremenitost i ponavljanje? (ulomak iz Mihailo Đurić, Niče i Hajdeger)

Još jedno pojašnjenje je potrebno uz Vetterov ulomak (https://protreptikos.wordpress.com/2014/10/10/pocetak-filosofije-ulomak-iz-helmuth-vetter-texta-in-contextibus/), a odnosi se na razliku između povijesnog i historijskog, odnosno, uz pojam ”prisvajajućeg ponavljanja”. Radi se o jednoj od ključnih stvari Heideggerovog ”Bitka i vremena”, ovdje u jasnoj interpretaciji Mihaila Đurića.

vrijeme, povijest, jezik? (ulomak iz Danilo Pejović, Jezik kao iskustvo svijeta)

Čitam knjigu Danila Pejovića ‘Hermeneutika, znanost i praktična filozofija’ iz 1982. Valjda svi koji filosofiraju imaju to iskustvo, da nešto što sami zaključe naknadno nađu negdje već napisano. Tako sam i ja svoje trostruke ontologije konačno sveo na zamjenice ja, ti i ono, da bih to našao u izvrsnom ogledu ‘Jezik kao iskustvo svijeta’, prvome u navedenoj knjizi.

Odraz te ontološke trostrukosti ja-ti-ono na ”psihološkoj razini” su, ako ispravno razumijem, predočbe-pojmovi-zorovi (opažaji) što onda ustrojava ”tri dimenzije vremena”. No, ta psihološka razina vremenitosti omogućena je ontološkom razinom.

znanost i pri-povijest? (ulomak iz Jean-François Lyotard, Postmoderno stanje)

Mada je pripovijedanje priča uvjet razumljivosti sebe i svijeta, znanost se od početka Novog vijeka pojavljuje kao znanje koje je suprotstavljeno pripovjednom znanju. ”Znanost je od početka u sukobu s naracijama. Prema njezinim mjerilima većinu ih možemo razotkriti kao bajke.” Ipak, smisao znanosti ne može se odrediti znanstveno: ”Znanstveno znanje može znati i priopćiti da je pravo znanje samo ako pribjegne drugome znanju, priči, koja je za njega neznanje.” Bez neke izvan-znanstvene meta-naracije, ”velike pripovijesti”, znanost ne može legitimirati samu sebe.

zašto se pojam “prirodni zakon” nije razvio u Kini? (ulomak iz John Needham, Kineska znanost i Zapad)

Biolog, povjesničar znanosti i proučavatelj kineske kulture John Needham postavlja pitanje: zašto se moderna znanost razvila na Zapadu, a ne na primjer u Kini (koja je u to doba bila tehnološki naprednija od Zapada)? Čini se da to slijedi iz zapadnjačkog pojma Boga kao ne samo stvoritelja nego i zakonodavca.

priznanje? (ulomak iz Francis Fukuyama, Kraj povijesti i posljednji čovjek)

Prema Hegelu ljudi kao i životinje imaju prirodne potrebe i želje za objektima izvan samih sebe, poput hrane, pića, skloništa, a prije svega za očuvanjem vlastitog tijela. Čovjek se, međutim, bitno razlikuje od životinja po tomu što želi i želju drugih ljudi, naime po tomu što želi biti ”priznat”. On posebno želi biti priznat kao ljudsko biće, tj. kao biće koje ima određenu vrijednost ili dostojanstvo. Ta se vrijednost u prvome redu odnosi na njegovu spremnost da žrtvuje svoj život u borbi za čisti prestiž. Samo je čovjek u stanju nadvladati svoje najosnovnije životinjske nagone poput nagona za samoodržanjem u korist viših, apstraktnijih načela i ciljeva. Prema Hegelu, želja za priznanjem u početku navodi dva primitivna borca da u borbi na život ili smrt jedan od drugoga traže ”priznanje” ljudskosti time što na kocku stavljaju vlastiti život. Kada prirodni strah od smrti dovede do toga da se jedan od boraca preda, rađa se odnos gospodara i roba. Ulog u ovoj krvavoj bitci na početku povijesti nije hrana, sklonište ili sigurnost, nego čisti prestiž. A Hegel u njoj vidi prvi nagovještaj ljudske slobode upravo zato što cilj bitke nije određen biologijom.