pro-jekti, a ne ob-jekti? (uz Martin Heidegger, Bitak i vrijeme §31)

Odlučih se malo ozbiljnije pozabaviti trostrukošću mišljenje-osjećanje-htijenje, a u vezi s trostrukošću vremenskih “dimenzija” prošlost-sadašnjost-budućnost, pa nanovo čitam odgovarajuće odjeljke Heideggerovog “Bitka i vremena”.

mišljenje, htijenje i osjećanje kod Heideggera? (ulomak iz Rainer Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman)

Pojašnjenja uz Heideggerovu terminologiju: ”zatečenost, razumijevanje i govor” jesu ono što se tradicionalno naziva osjećanjem, htijenjem i mišljenjem. Heidegger nije samo promijenio nazive, nego je i obrnuo tradicionalni poredak tih načina na koji čovjek (”tubitak”) susreće bića. Ono što je tisućljećima odbacivano kao ”puki osjećaj”, koji s filosofijom=mišljenjem (?) valjda nema veze, kod Heideggera, pod nazivima ”raspoloženje” i ”ugođaj”, zadobiva puni dignitet. Tumači Rainer Thurnher.

raznolikost načina bitka? (ulomak iz Rainer Thurnher, Fenomenološka hermeneutika kao angažman)

Radi se o tome kako nešto jest. Heidegger uviđa da sve što jest ni-je na isti način. (Dakle, ne, na primjer, ”sve što jest su atomi i praznina”, ili ”sve što jest su percepcije”, ili ”sve što jest su logički iskazi”, ili ”sve što jest su matematičke jednadžbe”, ili ”sve što jest su fizikalne pojave”, ili ”sve što jest je volja za moć”, ili… štojaznam). Nego je to ”sve što jest” nekako bitno raznovrsno, raznoliko.
Kad kažemo ”broj tri je manji od…” tad to znači da ”broj jest”. Ali to ”jest” broja nije istovjetno kao kad kažemo ”ptica jest”. Ili kad kažemo ”pjesma jest”. Ili kad kažemo ”sat jest lijep”. Ili kad kažemo ”sat jest točan”.
Dakle, to ”jest” je raznoliko. Ipak, neki se osobiti ”načini na koje jest”, odnosno ”vrste bitka” pokazuju kao karakteristične. U izvadku iz Bitka i vremena ponudio sam skraćenu i malo pojednostavljenu Heideggerovu analizu jednog načina na koji jesu upotrebne stvari. Heidegger taj način bitka naziva ”priručnost”. Važnost tog ”načina bitka” je osobita stoga što nam se taj način na koji stvari jesu ne raskriva u nekom teorijskom spoznavajućem promatranju nego u samom ophođenju. Time Heidegger napušta uobičajeni a ipak suviše teorijski filosofski stav kako su stvari neki ”objekti” za ”spoznajuće subjekte” – jer čovjek nije prvenstveno neki ”spoznajući subjekt” nego biće koje se u svijetu skrbi oko svog opstanka. Time što ih spoznaje kroz upotrebu a ne kroz teorijsko promatranje, stvari kao ”priručne” su različite od stvari kao ”puko prisutnih” (ili, kako se to još prevodi, ”predručnih”; naime od stvari kako se pojavljuju nekom ravnodušnom promatrajućem pogledu). Naravno, osim ta dva načina bitka, H. razlikuje još i način bitka čovjeka koji sam ja sam, životinje, broja, božanskog, umjetničkog djela, drugog čovjeka, itd.
Ključno je, dakle, ono da se biće raskriva ovisno o načinu pristupa. (A govoriti o biću neovisno o njegovom raskrivanju nema baš smisla.) I da taj ”način pristupa” ne može biti jedan te isti za sva bića – odnosno, da nam se bića neće raskriti kao ono što doista jesu ukoliko im se pristupi na neprimjeren način.

objektivizam vs. svjetovi života? (ulomak iz Rainer Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman)

Dok scientisti pretpostavljaju da sve ”subjektivno” nastaje ”našim” više-manje proizvoljnim bojanjem ”objektivne stvarnosti” (opisane matematičkom prirodnom znanošću), zapravo je obrnuto: iz beskonačno bogatijih svjetova života znanost apstrahira određene aspekte koje metodski objektivira. To je omogućeno isključivo određenim životnim stavom samog znanstvenika, kojega, očito, on mora usvojiti na neki pred-znanstven način.

reći šutnjom? (ulomak iz Rainer Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman)

O nečemu se može govoriti jasno i javno, o nečemu tek u povoljnoj prigodi. Naravno, ja ne vjerujem (kao što je možda rani Wittgenstein vjerovao) da je granica između to dvoje oštra. Ipak, da su Heidegger i Wittgenstein trajno ostali u šutnji o tome, danas bi neshvaćenost njihove šutnje postala općim uvjerenjem da se doista radi o jednom ateistu i jednom scientistu. Dapače, kasnom je Wittgensteinu potpuno jasno da se BAŠ SVE može pogrešno razumijeti, i da se valjda svaki govor (a ne samo o ovoj temi) ”sastoji” od onoga što je rečeno i onoga što nije, od onoga eksplicitnog i onoga implicitnog.

obični jezik kao osnova?

Nijedna znanost ne može biti temeljna, jer se svaka temelji na razumijevanju koje se odvija u svakodnevnom pred-znanstvenom jeziku i postupanju. Kada nešto razumijemo? Kad to znamo reći svojim riječima – tu lekciju iz osnovne škole vrijedi trajno zapamtiti.

Popper i Platonov historicizam? (ulomak iz Rainer Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman)

Popperova optužba protiv Platona (a onda i svih kasnijih koji su filosofirali njegovim tragom) kao pisca u čijem središtu stoji volja za jednom konzervativnom revolucijom na žalost je i suviše poznata. Popper u svojoj scientističkoj kratkovidnosti čitavu povijest zapadnjačkog mišljenja razdvaja u suprotstavljene tabore pro-znanstvenih liberala protiv dogmatskih totalitarista. U skladu s tim manihejskim pristupom većinu autora koje navodim na ovom Nagovoru odbacuje na stranu protivnika neupitnoga progresa (ka jednom budućem liberalnom i znanošću vođenom kraju povijesti).
No, Platon je i te kako bio svjestan da se jednom razbijenoj životnoj formi, ma kako lijepa i funkcionalna ona nekad bila, nije moguće naprosto vratiti kao da se ništa nije dogodilo. Stoga njegovo iskreno poštovanje spram ranijih oblika zajedničkog života atenskih mu predaka ne valja razumjeti kao nastojanje da se ti oblici obnove. Naime, sama činjenica da su se urušili ukazuje na nesavršenost tih oblika – njihova puka obnova bi utoliko značila i obnovu uvjeta njihove propasti. A nesavršenima ih je činilo upravo to što su se održavali na konzervativan način: pukom predajom, navikom, oponašanjem. Baš stoga ih je radikalnost sofističkog postavljanja pitanja i mogla srušiti (pa bi ih, da se obnove, opet mogla srušiti na isti taj način). Zato su nam potrebne nove životne forme, koje će zadržati temeljno usmjerenje dičnih predaka – razuma ka istini, volje ka dobru, osjetilnosti ka lijepom – ali koje se pri tom ne će oslanjati na puku predaju, nego će moći obrazložiti svoje postupanje. U tom zahtjevu za davanjem razloga stoji načelna nespojivost temeljite filosofije sa svakom pukom konzervativnošću.

(klikni na naslov)