Leibnizov odgovor na kartezijansku tjeskobu? (ulomak iz Dragan Prole, Pojam meditacije kod Descartesa i Leibniza)

Odgovor na kartezijansku tjeskobu ne mora biti pouzdanje u metodu (i ništa izvan nje), koje onda odbacuje sve prije nje, nego radije povjerenje ”da se principi neke zbiljnosti ne daju razlikovati od principa poimanja te zbiljnosti”.
U zadnjem broju ‘Filosofskih istraživanja’ Dragan Prole pokazuje da taj odgovor daje već Leibniz.

kartezijanska tjeskoba? (ulomak iz Richard J. Bernstein, Beyond Objectivism and Relativism)

Mada se naziva kartezijanskom, ova tjeskoba je u pozadini raznovrsnih ”potraga za nekom čvrstom točkom, nekom postojanom stijenom na kojoj možemo svoje živote osigurati naspram nestalnosti koje nam stalno prijete. Sablast koja lebdi u pozadini toga putovanja je … strah od ludila i kaosa u kojem ništa nije čvrsto, gdje ne možemo ni dotaknuti dno niti se održati na površini.” Strast za nezabludivim kriterijima, za pouzdanom metodom (https://protreptikos.wordpress.com/2014/07/13/metoda-ulomak-iz-damir-barbaric-rene-descartes/) često izvire iz jednog takvog temeljnog straha.

Descartesova ‘internalizacija’ racionalnosti? (ulomak iz Charles Taylor, Izvori sebstva)

I Platon i Descartes moralnost zapravo izjednačavaju sa racionalnim sebevladanjem. Ali, presudna je razlika između njihovog shvaćanja izvora racionalnosti. Za Descartesa je racionalnost procedura-metoda po kojoj mislimo i koja je ”unutar” nas; za Platona je racionalnost podjednako stvar duše i stvar kosmosa, odnosno, u racionalnost spada i to da duša uvidi racionalnost kosmosa i prihvati svoje mjesto u njemu.

(klikni na naslov)

metoda? (ulomak iz Damir Barbarić: René Descartes)

Pri rastakanju osjetilnosti iz neposredno dohvatljivih krutih predmeta ka neuhvatljivijoj kvalitativnoj beskonačnosti čovjeka spopada ”bojazan da ne bi posve zaslijepio dušu gledajući spram stvari očima i pokušavajući da ih dotaknem svakim od osjetila” (Platon), ”strah od toga da budem shrvan, da se raspadnem pod većim pritiskom realnosti nego um, naučen da većinu vremena živi u udobnom svijetu simbola, može podnijeti” (Huxley). Iskušenje je iz toga pobjeći u jednu drugu sigurnost, naime matematičku, i tu sigurnost nadalje metodski (apriorno!) priznavati kao jedino ”istinitu”. Vjerujem da je u opisu takvoga Descartesovog bijega prepoznatljiva i motivaciju npr. Russella ili Wittgensteina s početka XX. stoljeća.

(klikni na naslov)

uz Bitak i vrijeme §6: destrukcija nasljeđa?

[zajedničko čitanje: Martin Heidegger, Bitak i vrijeme] Početak paragrafa 6 nastavlja se na tezu o vremenosti tubitka s time da se sada precizira da se radi o povijesnosti. Njegov bitak nalazi svoj smisao u vremenosti. Ta je pak uvjet za mogućnost povijesnosti kao vremenskog načina bitka samog tubitka, bez obzira na to da li je […]

počelo filosofije: čuđenje ili izvjesnost? (ulomak iz Martin Heidegger, Što je to – filozofija?)

Što je ne samo vremenski početak (arche) nego i stalno vodeće počelo/princip (arche) filosofiranja? Što ga to pokreće i nosi, dok god je živo?
Za pradavne učitelje – Platona i Aristotela čuđenje je to raspoloženje/ugođaj koje uvodi u filosofiju. U tom je raspoloženju i upitnost, i žudnja za znanjem, i iznenadna pogođenost, i distanciranost od objekta,… Ipak, od Descartesa nadalje čuđenje postaje neizdrživo, pa je vodeće raspoloženje u Novom vijeku traganje za izvjesnošću svoga ja (dok sve što se tome ja ne očituje kao izvjesno propada u dvojbi).

cogito? (ulomak iz Damir Barbarić, Descartes i Rene Descartes, Meditacije o prvoj filozofiji)

Husserl:
Svaki početnik filozofije poznaje čudnovati misaoni tok Meditacija. Oprisutnimo sebi njenu ideju vodilju. Njen cilj je jedna potpuna reforma filozofije u znanost iz apsolutnog utemeljenja. A to za Descartesa uključuje odgovarajuću reformu za sve znanosti. Jer one su po njemu nesamostalni članci jedne univerzalne znanosti, a to je filozofija. Samo u njihovu sistematičnu jedinstvu mogu one postati prave znanosti. Kako su one pak historijski nastale, to im nedostaje ova autentičnost (Echtheit) skroz provedenog i posljednjeg utemeljenja iz apsolutnih uvida – uvida iza kojih se više ne može zaći. Potrebna je stoga jedna radikalno nova izgradnja koja bi zadovoljila ideju filozofije – kao univerzalnog jedinstva znanosti u jedinstvu takvog racionalnog utemeljenja. (CM§1)
Ovaj zahtjev za novom izgradnjom iskazuje se kod Descartesa u jednoj subjektivno upravljenoj filozofiji. U dva značajna stupnja izvodi se ovaj obrat. Najprije: svatko tko ozbiljno hoće biti filozof mora se ”jednom u životu” povući ka sebi samom i pokušati u sebi prevrat svih njemu dotada važećih znanosti te ponovnu njihovu izgradnju. Filozofija – mudrost (sagesse) jest sasvim osobna stvar onoga koji filozofira. Ona treba postajati kao njegova mudrost, kao njegovo samostečeno, univerzalno napredujuće znanje, za koje on može od početka i na svakome koraku položiti računa iz svojih apsolutnih uvida. Ukoliko sam donio odluku da živim ususret tom cilju, dakle odluku koja me jedino može dovesti do filozofskog postajanja, time sam odabrao početak apsolutnog siromaštva spoznaje. Što je očigledno u tom početku najpreče jest osvješćenje, kako da nađem metodu koja bi mogla dovesti do pravog znanja. Kartezijanske meditacije ne žele dakle biti samo privatna stvar Descartesa, a kamoli tek dopadljiva književna forma za jedan prikaz prvih filozofijskih utemeljenja. One naprotiv ocrtavaju prauzor (Urbild) nužnih meditacija svakog započinjućeg filozofa, iz kojih jedino može izrasti jedna filozofija. (CM§1)
Mi dakle započinjemo nanovo, svatko za sebe i u sebi, s odlukom radikalno započinjućih filozofa, da prije svega stavimo van igre sva dosad važeća uvjerenja, a po tom također i sve naše znanosti. (CM§3)