Leibnizov odgovor na kartezijansku tjeskobu? (ulomak iz Dragan Prole, Pojam meditacije kod Descartesa i Leibniza)

Odgovor na kartezijansku tjeskobu ne mora biti pouzdanje u metodu (i ništa izvan nje), koje onda odbacuje sve prije nje, nego radije povjerenje ”da se principi neke zbiljnosti ne daju razlikovati od principa poimanja te zbiljnosti”.
U zadnjem broju ‘Filosofskih istraživanja’ Dragan Prole pokazuje da taj odgovor daje već Leibniz.

kartezijanska tjeskoba? (ulomak iz Richard J. Bernstein, Beyond Objectivism and Relativism)

Mada se naziva kartezijanskom, ova tjeskoba je u pozadini raznovrsnih ”potraga za nekom čvrstom točkom, nekom postojanom stijenom na kojoj možemo svoje živote osigurati naspram nestalnosti koje nam stalno prijete. Sablast koja lebdi u pozadini toga putovanja je … strah od ludila i kaosa u kojem ništa nije čvrsto, gdje ne možemo ni dotaknuti dno niti se održati na površini.” Strast za nezabludivim kriterijima, za pouzdanom metodom (https://protreptikos.wordpress.com/2014/07/13/metoda-ulomak-iz-damir-barbaric-rene-descartes/) često izvire iz jednog takvog temeljnog straha.

Descartesova ‘internalizacija’ racionalnosti? (ulomak iz Charles Taylor, Izvori sebstva)

I Platon i Descartes moralnost zapravo izjednačavaju sa racionalnim sebevladanjem. Ali, presudna je razlika između njihovog shvaćanja izvora racionalnosti. Za Descartesa je racionalnost procedura-metoda po kojoj mislimo i koja je ”unutar” nas; za Platona je racionalnost podjednako stvar duše i stvar kosmosa, odnosno, u racionalnost spada i to da duša uvidi racionalnost kosmosa i prihvati svoje mjesto u njemu.

(klikni na naslov)

metoda? (ulomak iz Damir Barbarić: René Descartes)

Pri rastakanju osjetilnosti iz neposredno dohvatljivih krutih predmeta ka neuhvatljivijoj kvalitativnoj beskonačnosti čovjeka spopada ”bojazan da ne bi posve zaslijepio dušu gledajući spram stvari očima i pokušavajući da ih dotaknem svakim od osjetila” (Platon), ”strah od toga da budem shrvan, da se raspadnem pod većim pritiskom realnosti nego um, naučen da većinu vremena živi u udobnom svijetu simbola, može podnijeti” (Huxley). Iskušenje je iz toga pobjeći u jednu drugu sigurnost, naime matematičku, i tu sigurnost nadalje metodski (apriorno!) priznavati kao jedino ”istinitu”. Vjerujem da je u opisu takvoga Descartesovog bijega prepoznatljiva i motivaciju npr. Russella ili Wittgensteina s početka XX. stoljeća.

(klikni na naslov)

uz Bitak i vrijeme §6: destrukcija nasljeđa?

[zajedničko čitanje: Martin Heidegger, Bitak i vrijeme] Početak paragrafa 6 nastavlja se na tezu o vremenosti tubitka s time da se sada precizira da se radi o povijesnosti. Njegov bitak nalazi svoj smisao u vremenosti. Ta je pak uvjet za mogućnost povijesnosti kao vremenskog načina bitka samog tubitka, bez obzira na to da li je […]