cogito? (ulomak iz Damir Barbarić, Descartes i Rene Descartes, Meditacije o prvoj filozofiji)

Husserl:
Svaki početnik filozofije poznaje čudnovati misaoni tok Meditacija. Oprisutnimo sebi njenu ideju vodilju. Njen cilj je jedna potpuna reforma filozofije u znanost iz apsolutnog utemeljenja. A to za Descartesa uključuje odgovarajuću reformu za sve znanosti. Jer one su po njemu nesamostalni članci jedne univerzalne znanosti, a to je filozofija. Samo u njihovu sistematičnu jedinstvu mogu one postati prave znanosti. Kako su one pak historijski nastale, to im nedostaje ova autentičnost (Echtheit) skroz provedenog i posljednjeg utemeljenja iz apsolutnih uvida – uvida iza kojih se više ne može zaći. Potrebna je stoga jedna radikalno nova izgradnja koja bi zadovoljila ideju filozofije – kao univerzalnog jedinstva znanosti u jedinstvu takvog racionalnog utemeljenja. (CM§1)
Ovaj zahtjev za novom izgradnjom iskazuje se kod Descartesa u jednoj subjektivno upravljenoj filozofiji. U dva značajna stupnja izvodi se ovaj obrat. Najprije: svatko tko ozbiljno hoće biti filozof mora se ”jednom u životu” povući ka sebi samom i pokušati u sebi prevrat svih njemu dotada važećih znanosti te ponovnu njihovu izgradnju. Filozofija – mudrost (sagesse) jest sasvim osobna stvar onoga koji filozofira. Ona treba postajati kao njegova mudrost, kao njegovo samostečeno, univerzalno napredujuće znanje, za koje on može od početka i na svakome koraku položiti računa iz svojih apsolutnih uvida. Ukoliko sam donio odluku da živim ususret tom cilju, dakle odluku koja me jedino može dovesti do filozofskog postajanja, time sam odabrao početak apsolutnog siromaštva spoznaje. Što je očigledno u tom početku najpreče jest osvješćenje, kako da nađem metodu koja bi mogla dovesti do pravog znanja. Kartezijanske meditacije ne žele dakle biti samo privatna stvar Descartesa, a kamoli tek dopadljiva književna forma za jedan prikaz prvih filozofijskih utemeljenja. One naprotiv ocrtavaju prauzor (Urbild) nužnih meditacija svakog započinjućeg filozofa, iz kojih jedino može izrasti jedna filozofija. (CM§1)
Mi dakle započinjemo nanovo, svatko za sebe i u sebi, s odlukom radikalno započinjućih filozofa, da prije svega stavimo van igre sva dosad važeća uvjerenja, a po tom također i sve naše znanosti. (CM§3)