raznolikost interpretacija u klasičnoj fizici? (ulomak iz Richard Feynman, The Character of Physical Law)

Nelagoda koju izaziva mnoštvo valjanih interpretacija kvantne mehanike (https://protreptikos.files.wordpress.com/2015/05/suac.jpg )pojačana je dojmom da u klasičnoj (naime pred-kvantnoj) fizici nije bilo ničeg sličnog. No, što ako je taj dojam pogrešan? Ako i u klasičnoj fizici, npr. u rješenju najklasičnijeg problema gibanja planeta oko Sunca, imamo nešto poput ”raznolikosti mogućih interpretacijskih shema” (Feynman)?

čestice?

– To da je stvarnost jedinstvena i da je fizička ima veliku potvrdu znanosti. Procesi u umu svode se na biologiju, kemiju i fiziku, biološki procesi na kemiju i fiziku, kemija na fiziku. To da se sve sastoji od čestica koje međudjeluju nije neka nesvjesna dogma nego fizikalna činjenica u koju sasvim svjesno vjerujem. I ono što nisu ”moderate sized dry goods” – npr. plinove, svjetlost, itd. – opisujemo pomoću čestica.
– Te fizikalne takozvane ”elementarne čestice” su krajnje apstrakcije, bliskije Platonovim idejama nego Demokritovim kvazi-krutim atomima, ”građevnim opekama svemira”. One gube svaku sličnost s opipljivim s-tvarima našega neposrednoga iskustva. Sve što o njima možemo znati jesu stanovite matematičke relacije, i vrlo posredni podatci dobiveni mjerenjima. Toliko su nedostupne neposrednom osjetilnom iskustvu da fizičari ironiziraju pridajući im bizarna svojstva poput ”boje” ili ”šarma”, koja bi mogli nazvati i bilo kako drugačije, jer su naprosto potpuno apstraktna, nevezana za bilo kakvo pred-teorijsko iskustvo (naravno, uključujući iskustva boje ili šarma).