kaže li Sokrat da zakone treba bezuvjetno poštovati? (ulomak iz Roslyn Weiss, Socrates Dissatisfied)

U drugom dijelu (vjerojatno drugog po redu pisanja) Platonova djela ”Kriton” Sokrat prestaje sa svojim uobičajenim načinom govorenja/ispitivanja i daje glas Zakonima. Taj glas kaže, zloglasno, da zakone treba bezuvjetno poštovati. Manjinsko stajalište Platonovih interpreta (zastupaju ga između ostalih i Leo Strauss, Hyland i dr.) uvjerljivo je i opširno obrazloženo u knjizi čiji Uvod ovdje objavljujem kao ulomak: glas Zakona, mada govori kroz Sokrata, ne kazuje Sokratovo mišljenje.

Ako je tako, onda evo i dvije misli koje se ne nalaze u toj knjizi, a meni su pale na pamet. Budući da su u ”Kritonu” tri govornika – Kriton, Sokrat i Zakoni – može li se to nekako svesti na platonovsku/freudovsku trostrukost duše? Glas Zakona bi onda mogao biti glas ”superega”, bezličnog ”Velikog Drugog”, ili kako kaže Platon ”grada koji leži u tebi” (Cr. 50b2); Kriton, potpuno vođen onim za čim žudi mnoštvo, davao bi glas ”idu” (ne samo da to očituje posvuda u ”Kritonu”, nego i u ”Fedonu” taj Kriton čak pred samu smrt kaže Sokratu da ”i drugi” u takvom trenutku ”naručaju se i napiju baš ljudski, a gdjekoji se sastanu s onim za kojim se baš pomame”). Sokrat bi, naravno, bio ono treće, glas (samo)svjesnog života.

Druga misao: ako se u ranom Platonovom djelu Sokrat, uvidjevši da tom prijatelju ne može pomoći filosofijom, obratio heteronomiji Zakona (koji su, dakle, namijenjeni onima koji se ne mogu autonomno odnositi prema mnogostrukosti žudnji (”id”) nego su njima posve određeni), pruža li to ključ za čitanje zadnjega Platonovog djela, nazvanog upravo ”Zakoni”? Jesu li i Platonovi ”Zakoni” ostavština za one prijatelje kojima je radikalna autonomija nedostupna?