informacija – ni materijalna ni mentalna?

– Platonove ideje prepoznaješ u fizikalnim zakonima. Nije li to previše suženo s obzirom na Platona? On ih je vidio svugdje.
– Ne samo u fizikalnim zakonima. Oni su tek jedan, doduše izrazit, primjer. Da ostanemo na koliko-toliko sigurnom teritoriju (prirodnih) znanosti, uzmi primjer informacije. Je li informacija nešto mentalno ili nešto materijalno?
– Valjda materijalno. Recimo u biologiji, geni nose određenu informaciju, neovisno o našem mišljenju. Dakle, nije mentalna.
– Kad se neka živa jedinka reproducira, druga živa jedinka, drugo tijelo, nosi istu genetsku informaciju. Analiziramo li neki genetski kod napisan u računalu, pretpostavljamo da on nosi istu tu informaciju. Genetičar koji misli o tom kodu, misli tu informaciju. Dakle, sasvim različita materijalna utjelovljenja nose jednu te istu informaciju, neovisnu o tim tijelima.
– Ali uvijek ima nekog nositelja, uvijek je u materiji.
– Da, ali je neovisna o njemu. Informaciju možemo razmatrati apstrahirajući od njenog promjenljivog materijalnog (ili mentalnog) nositelja.

(klikni na naslov)

Sheldrakeova znanstvena hereza?

Može izgledati posve iracionalno da uopće uzimam u razmatranje jednu znanstvenu hipotezu objavljenu prije 30 godina a koja ni do sada nije prihvaćena. Zasigurno je tako dugo razdoblje više nego dovoljno za njenu provjeru. Pa ipak, način na koji je hipoteza iz prošloga zapisa primljena u znanstvenoj zajednici potiče na sumnju spram te samorazumljivosti. Rupert […]

morfogenetska polja?

Iako je odavno je prošlo vrijeme da ispunim obećanje pa na ovom blogu objavim nešto o Sheldrakeovoj ”hipotezi formativne uzročnosti”, tema se nekako sada nametnula. Radi se o jednoj hipotezi koja nije prihvaćena u biologiji, a na koju se ja volim kladiti. Ona pretpostavlja da je za objašnjenje bioloških fenomena potrebno uvesti jedan činitelj koji […]

biološka svrhovitost (teleologija)?

Analogija reda u našoj duši i međuljudskim odnosima (”dobra”) i reda prirode, napukla početkom Novoga vijeka usponom mehaničke prirodne znanosti (vidi kosmos?), do kraja je raskinuta neodarvinističkim objašnjenjem molekularne evolucije života. Evo kako taj raskid vidi jedan biolog. Drevni savez je raskinut. Čovjek konačno zna da je sam u neizmjernoj ravnodušnosti Univerzuma iz kojeg je igrom […]

teleologija ili teleonomija: svrhovitost u suvremenoj biologiji? (ulomak iz Rupert Sheldrake, Presence of the Past)

Živa se bića, i tamo gdje ne možemo pretpostaviti neku svijest o cilju, uvelike ponašaju svrhovito. Jedan smjer shvaćanja živih organizama, naime vitalizam, pretpostavljao je da stoga za objašnjenje života uz poznate fizičke čimbenike treba pretpostaviti još neki dodatni, svojstven živim bićima ali ne i neživoj tvari (”elan vital”, ”entelehija” i sl.). Mehanicizam, pak, obećava da sve te naizgled svrhovite pojave može objasniti bez pozivanja na takve dodatne čimbenike, opisom živih bića kao strojeva. Barem negdje od sredine prošlog stoljeća vitalizam je, čini se, definitivno napušten. No, metafore koje se koriste unutar mehanicističkih objašnjenja često zvuče baš kao zamaskirani vitalni faktori.

morfička polja ljudskih zajednica? (ulomak iz Rupert Sheldrake, Presence of the Past)

Biolog Rupert Sheldrake smatra da geni nisu dovoljni za objašnjenje biološkog naslijeđa, pa pretpostavlja dodatna ”morfička polja” kao netvarne oblikovne uzroke, koji djeluju ne samo ”na daljinu” (poput fizikalnih polja, na koja se ipak ne mogu svesti), nego i kroz vrijeme. Kao što pri rezonanciji val određene frekvencije (npr. zvuk) potiče na titranje samo one predmete koji bi i sami titrali istom tom (”vlastitom”) frekvencijom, tako, po Sheldrakeovoj (uglavnom neprihvaćenoj) hipotezi, živa bića koja su na neki način slična svojim prethodnicima od njih ”morfičkom rezonancijom” primaju utjecaj. To vrijedi i za morfička polja ljudskih zajednica.

Dok je postojanje ne-genetskog kulturnog naslijeđa nesporno, Sheldrakeova je hipoteze da se kroz prostor i vrijeme poljima svim sudionicima neke skupine ili nekog zbivanja prenosi stanovito ”znanje”, a koje je najčešće nesvjesno.

polje?

U predočbi fizičkoga svijeta sastavljenog od krutih odvojivih ”čestica” koje mehanički djeluju jedna na drugu prva se pukotina pojavila već u doba njena prvoga velikog trijumfa – Newtonova je gravitacija imala ”magijsko” svojstvo djelovanja na daljinu, bez mehaničkog/tvarnog posrednika. Newton je 1687. objavio svoje fundamentalno djelo Matematski principi prirodne filosofije nakon što je pobijedila Descartesova […]