dvopreg iz Fedra?

Carl Sagan je 1986. pisao o tada aktualnom neuroznanstvenom modelu “trojednog mozga” kojega je usporedio manje s Freudovim trostrukim modelom psihe a više s Platonovim mitskim opisom duše iz Fedra. Model trojednog mozga slijedi iz studija komparativne neuroanatomije i ponašanja. Ali iskrena introspekcija nije nepoznata u ljudskoj vrsti, pa bismo, ako je taj model ispravan, […]

savjest kao pripadnost? (ulomci iz Bert Hellinger, Priznati ono što jest i Rupert Sheldrake, The Presence of the Past)

Daleko od nekog “božanskog glasa u nama”, savjest se u psihoterapeutskoj praksi Berta Hellingera pokazala kao vrlo zemaljska sila. Za mene je bilo odlučujuće ono što sam uz pomoć fenomenološkog pristupa otkrio o savjesti. Godinama sam se pitao: što je, zapravo, savjest? Što je savjesno i što se događa sa savjesnim ljudima i čine li […]

sublimacija?

Nakon prošlog stoljeća čini se nemogućim govoriti o erosu bez Freuda. Njegov pojam erosa razvio se iz pojma libida, koji je (u skladu s Freudovim “prirodoznanstvenim” ambicijama) najprije trebao biti kvantitativan. Libido je Freudov pojam mentalnog aspekta seksualne energije koji je u osnovi raznih preobrazbi seksualnog nagona. … [To] je istodobno i “kvantitativan” pojam koji […]

samo-sublimacija spolnosti u eros? (ulomak iz Herbert Marcuse, Eros i civilizacija)

Izgleda da se ”širi doseg” kasnijeg Freudovog pojma eros (naspram ranijeg pojma libido) odnosi na mogućnost da se ”energija” povezana sa spolnošću (naime ”libido”) preusmjeri i izrazi i u obliku nekog drugog ”mentalnog procesa”.

Za razumijevanje takvog preusmjeravanja ključni su Freudovi pojmovi represija i sublimacija. Represija je potiskivanje poticaja, odgurivanje natrag od zadovoljenja, bez određenog smjera. Ta (bilo gdje) potisnuta energija naknadno ponovo izbija (iz tko zna kojega smjera), najčešće kao neki patološki simptom. Kod sublimacije se poticaj preusmjerava, ali ne da bi se potisnuo bilo gdje i tako odustalo od zadovoljenja, nego se zadovoljenje nalazi u nekom drugom objektu od onoga koji je izazvao početni poticaj. Sublimaciju je Freud smatrao načinom na koji društvo postiže odustajanje od onoga što pojedinac želi, i preusmjeravanje tih želja na društveno poželjne ciljeve, ali bez da posegne za represijom. Način na koji društvo to postiže je putem superega, onog dijela psihe svakoga pojedinca koji ima funkciju naređivati mu slijeđenje eksplicitnih i implicitnih normi društva.

No, čini se da sublimacija može, osim nesvjesne prisile društva, biti i nešto što bi čovjek mogao svjesno/slobodno odabrati. U takvoj samo-sublimaciji može se naći paralela s Platonovim/Diotiminim naukom o erosu.

okeansko osećanje? (ulomak iz Dušan Pajin, Okeansko osećanje)

Einstein je svoje religijsko uvjerenje nazvao ”kozmičkim religijskim osjećajem”: nije li neobično da religioznost jednog tako inteligentnog i intelektualnog čovjeka počiva na nekome ”osjećaju”?

Pojam ”oceanski osjećaj” je zapravo prvi upotrijebio Freudov prijatelj, francuski književnik Romain Rolland u pismu Freudu. Nakon čitanja Freudove knjige o religiji pod nazivom ‘Budućnost jedne iluzije’ poslao mu je pismo u kojem među ostalim stoji (u mom ad hoc prijevodu s engleskog):

”Pod religijskim osjećajem podrazumijevam – posve neovisno o bilo kakvoj dogmi, bilo kakvom Vjerovanju, bilo kakvoj crkvenoj organizaciji, bilo kakvoj nadi u osobno spasenje, itd. – jednostavan i neposredan osjećaj ‘vječnosti’ (koji ne mora zapravo biti vječnost, naprosto je bez granica, i kao oceanski). Taj je osjećaj zapravo subjektivne naravi. To je dodir.”

S tim pojmom oceanskog osjećaja Rolland se s jedne strane (baš poput Einsteina) nadovezuje na Spinozu, koji je kritizirao religiju ali je sa svojim ”trećim stupnjem znanja” zadržavao amor Dei intellectuallis (umnu ljubav ka Bogu), a s druge strane na indijski misticizam o kome je Rolland pisao (usput, Hesseov je roman, ili kako ga on naziva ”indijska pjesma”, Siddharta posvećen R. Rollandu).

Nakon što je primio Rollandovo pismo, Freud je iskusio pomješano uzbuđenje (”tvoje pismo me uznemirilo”) i, čini se, svojevrsni paralizirajući šok, budući da mu je trebalo dvije godine da napiše odgovor i još dvije da ga pošalje.

Izgleda kako Freud zapravo nije mogao takav osjećaj naći u sebi (naime, barem ne takav da bi mogao uz njega vezati bilo kakvu vlastitu religioznost).

Je li taj ”oceanski osjećaj” neko mutno pjesničarenje? Ili nešto božansko? Ili možda nešto bolesno? Ili nešto najprirodnije?