Kad je novovjekovna znanost započela prije nekih četiri stoljeća radikalnim prekidom s dotadašnjim aristotelovskim svrhovitim objašnjenjima, neizbježno je dospjela u sukob s pripovijestima, koje su po svojoj naravi svrhovite. Prema mjerilima znanosti većinu ih trebamo smatrati bajkama. Time što je najveća pripovijest, ona o Bogu, postala ”neuvjerljivom”, izgubljena je krajnja svrha. Nietzsche je među prvima objavio da će to na koncu dovesti u pitanje vrijednost same znanosti, budući da svrhu znanosti ne može odrediti sama znanost, nego tek neka izvan-znanstvena naracija. Nju su pružale velike moderne pripovijesti (poput prosvjetiteljstva, marksizma, nacionalizma, umjetničkih pokreta, liberalne demokracije, scientizma,…) koje su smisao nalazile u oslobađanju od tradicionalnih ”bajki”/”mitova”. No, konačni poraz predmodernih naracija u sporu sa znanosti obesmislio je i te oslobodilačke moderne ”velike priče”. Time započinje postmoderna. Ona odustaje od svake ambicije za veličinom, sveobuhvatnošću, cjelovitošću. Bez tog presudnog usmjerenja, ”filozofski” postmodernizam se svodi tek na stalnu sjenu filosofije, sofistiku.

Mada je Nietzsche njen prorok, postmoderna ne ozbiljuje njegov projekt (koji nastoji za veličinom, za ”moći biti jednako tako mnogostrukim kao i cijelim”), nego ”zadnjeg čovjeka” čija kultura više ne nabacuje strijelu svoje žudnje nad čovjeka, nego se, odustavši od smisla/svrhe, čuva svakog rizika i ambicije, te, u najboljem slučaju, bezopasno sprda.