elementarne čestice?

Žestinom i isključivošću misle na sebe kao što ljudi još nikad nisu mislili na sebe, grade i sade za svoj dan, a lov  na sreću nikad neće biti veći nego onda kad se ona mora ugrabiti između danas i sutra jer će se prekosutra možda sasvim okončati svako vrijeme lova. Živimo razdoblje atoma, atomističkog kaosa. […]

ne znati da znaš?

Pretpostavka je grčke filo-sofije nedostatak ”mudraca”, onih koji ”znaju da znaju”; stoga filosofi poput Sokrata kao ironizirajući ”učenici” koji ”znaju da ne znaju” propituju sofiste i druge ”eksperte” u politici, umjetnosti i tehnici koji, mada znaju svoje ekspertno, racionalno priopćivo znanje, zapravo ”ne znaju da ne znaju” ono lijepo i dobro, ”pravu mjeru”.

Četvrta mogućnost, ”znanje koje ne zna za sebe”, je onog implicitnog, koje se od prošloga stoljeća naziva i ”nesvjesno”: uvjerenja i pretpostavke kojih nismo svjesni, a koje nam ipak predodređuju postupke i osjećaje. S nesvjesnim i implicitnim valja računati pri bilo kakvom razumijevanju sebe ili drugih – to možemo jer oni nisu jednostavna suprotnost našoj svijesti i govoru. Život se neprestano nalazi u nekoj vrsti ravnoteže, pa i između nesvjesnih nagona i svjesnih ljudskih motivacija i odluka. Iako među njima nema potpunog slaganja, nije riječ ni o potpunoj skrivenosti.

Filosofija oduvijek (puno prije Freuda) ima najmanje ima s izravnim prijenosom znanja (od samosvjesno-znajućih prema svjesnima svoga neznanja), a daleko više s raskrivanjem neznanja onih koji vjeruju da znaju, i istodobnim pokazivanjem skrivenih pretpostavki (”znanja za koje ne znamo”) na kojima počivaju takva uvjerenja o znanju, ili čak svako znanje uopće. Ekspliciranje implicitnog trajna je, vjerojatno beskrajna, zadaća filosofije.

Se (das Man)?

Jedan osobito dojmljiv  i prilično slavan opis toga da najprije i najčešće postupamo tako da naprosto nereflektirano činimo ono što se u našoj životnoj zajednici u toj situaciji čini jest Heideggerova analiza das Man. Radi se o neodređenoj zamjenici koja se prevodi na hrvatski sa ”se”. Važno je napomenuti da to neodređeno ”se” (man) nema veze sa ”sebe” (selbst). […]

Žižek vs. zen? (ulomak iz Slavoj Žižek, Repeating Lenin)

Žižek tvrdi da zaključak ”mistik” => ”svetac” ne stoji, i za to ima dva primjera.

Jedan je iz Huxleyeve knjige Grey Emminence , o katoličkom redovniku zvanom Père Joseph. Taj je imao neki dvostrani život. S jedne strane je bio politički savjetnik u groznim spletkama onodobne europske politike, spletkama koje su značile tisuće i tisuće mrtvih zbog pokreta perom – neka vrsta ondašnjeg Dicka Cheneya. S druge strane je bio mistik: razmjenjivao je poetska pisma s svećenicima i redonicama. I po svemu sudeći – barem tako kažu Huxley i Žižek – nema načina da bilo koji čitatelj tih pisama zaključi da se radi o nekom lažnom mistiku. To je vrhunska mistička literatura, na razini najvećih kršćanskih mistika poput Eckharta, ”Cloud of Unknowing” ili sv. Tereze.

Dakle, poanta bi bila da je on doista bio mistik, ali ga to nije učinilo boljim (sućutnijim) čovjekom. Huxley je iz tog slučaja izveo zaključak da je pogreška u kršćanskom usmjerenju na patnju, i da je zbog toga kršćanska mistika nesavršenija od npr. buddhističke.

No, Žižekov argument protiv toga počiva na drugoj knjizi, koju ovdje uvelike navodi, a to je Zen at War. Tu on nalazi drugu potvrdu svoje teze da se u takvim neskladima unutar jednog te istog čovjeka – naime, između sućuti i ljubavi mistike s jedne strane, te zloćudnog političkog djelovanja – ne radi o nekim ”lažnim majstorima” koji zapravo nisu mistici. Žižek kaže ”to je autentično, ti ljudi su doista mistici”. Njegova je teza, dakle, da mistično iskustvo ne dovodi do istine u ljudskim stvarima, do dobra u međuljudskom djelovanju – da te dvije stvari međusobno nemaju veze.

uobrazilja? (ulomak iz Slavoj Žižek, Škakljivi subjekt)

Žižek kaže da mašta ”označuje opreku Praznini mističkog iskustva”. Vjerujem da je riječ ”maya” (koja kod Indijaca označava stvaralačku moć iluzije) srodnog porijekla s riječi mašta. I bliskost mašte sa snivanjem pokazuje je kao suprotnu idealu budnosti. No, Hegel je smatra neizbježnom – otud vjerojatno i njegova procjena istočnjačkog mišljenja kao nefilosofskog: ”Istočnu filosofiju treba isključiti, jer Istok još ne poznaje slobodu subjekta, koja je neophodna za filosofiranje…” Možda ipak Istok radije nastoji već zaboraviti tu slobodu onog Ja u njegovoj uobrazilji, koja je doista potpuna, ”proizvoljno raskidanje i sastavljanje bez ikakva ograničenja” i u toj svojoj bezmjernoj maštovitoj proizvoljnosti nekako najdalje od ”onoga što jest” (baš onako kako jest, a ne kako hoće Ja), najdalje od od onoga što fenomenolozi nazivaju ”samim stvarima”.

Badiou i Događaj Istine? (ulomak iz Slavoj Žižek, Škakljivi subjekt)

U povijesti i u životu, postoje Događaji nakon kojih ništa nije isto. Ali, ključno je to da pritom za one koji izvanjski promatraju sasvim lijepo može vrijediti da se nije ništa dogodilo. Događaj se zbiva samo za one koji prihvate okladu da se radi o Događaju nakon kojega više ništa nije isto.

perverznost zabrane? (ulomak iz Slavoj Žižek, Škakljivi subjekt)

Žižek ovdje zapravo prepričava interpretaciju sv. Pavla koju je dao suvremeni francuski filosof Alain Badiou. Ta je interpretacija, posve vjerna tekstu, neobična u svjetlu već uobičajenog liberalističko-agnostičkog predstavljanja Isusa kao ”good guya” kojeg su Pavao i Augustin pogrešno interpretirali i dogmatizirali, te time zacrtali put svim kasnijim nevoljama s kršćanstvom. Naravno, Žižeka (a i mene) puno više od kršćanstva zanima kako funkcionira sam mehanizam zabrana, i osobito je li ljubav ono što omogućuje izlazak iz tog mehanizma u spontanost ne-mehaničkog življenja. U tom smislu navodim jedan mogući prijevod rečenice sv. Pavla (iz Kor. 6,12) koji mi se svidio:”Sve je dopušteno! ali sve ne uzvisuje.”