Jungov sinkronicitet? (ulomak iz Goran Švob, Od slike do igre)

Prema Jungu, uz uzročni lanac događaja, ponekad postoji i još jedno povezivanje, po smislu (jedna ”druga scena”). Slučajeve takve veze nazvao je sinkronicitetom. Jung je pokušao doseći znanstveno priznanje za svoju zamisao na dva načina. Prvo je bilo statističko istraživanje stanovitih astroloških veza, koje je dalo zanimljiv rezultat: upravo oni aspekti koji se tradicionalno očekuju u astrološkim predviđanjima pokazali su se kao najčešći, ali ta učestalost je bila statistički beznačajna (i stoga znanstveno irelevantna). Drugo, potražio je podršku fizičara nobelovca W. Paulija. Junga i njegov sinkronicitet Švob odbacuje kao ”pseudoznanost”, prvenstveno jer ne omogućuje predviđanje budućih događaja. Doista, čini da su desetljeća koja su prošla od ovog prijedloga pokazala da taj pojam nije prihvaćen u znanstvenoj zajednici. Ipak, postao je popularan u ne-znanstvenim krugovima. Ne samo što sam Jung u vezi s takvim prepoznavanjem spominje intuiciju, nego i skeptični Švob kaže da se tu prije traži neka umjetnost nego li znanost. Kad bismo umjesto ”umjetnost” rekli ”vještina” približili bismo se tradicionalnom nazivu za one koji su tako vješti. 😀

sinkronicitet? (ulomak iz C. G. Jung, Sinkronicitet: načelo neuzročnog povezivanja)

Kad u Freudovoj psihoanalizi pacijent/subjekt pokuša svesti nešto što mu se dogodilo pod ”puku slučajnost” i ”nešto što on nije uopće namjeravao”, terapeut načelno treba sumnjati u takvo samorazumijevanje. Ne u smislu da subjekt svjesno laže, nego da nije svjestan uzroka vlastitog ponašanja. Ta sumnja počiva na tezi da iza njegovoga svjesnog svrhovitog ponašanja postoji i jedna ”druga scena” koja je nesvjesna, te da nesvjesni nagoni s te scene zapravo određuju ”slučajnosti” koje se pojavljuju na svjesnom prvom planu. Stoga terapeut može iza ”slučajnosti” prepoznati stanovitu subjektu-još-ne-svjesnu svrhu. No, Freudov je učenik Jung uočio da se ponekad ne samo subjekt, nego i sve oko njega ponaša na sličan način, kao da ukazuje na stanoviti smisao. Tu se radi o smisleno uređenim podudarnostima koje iskaču iz uzročne sheme objašnjenja; o slučajnostima koje izgledaju kao da ih je netko režirao, mada uzročno objašnjenje zapravo ne dolazi u obzir. Jung se poslužio stanovitim otkrićima kvantne fizike (o kojima možda drugom prilikom), a koja izmiču determinističkim objašnjenjima, da bi uz uzročnost pokušao uvesti još jedan princip povezivanja događaja, i tako objasnio navedena iskustva.

slučajnost kod Aristotela? (ulomak iz W.K.C. Guthrie, Povijest grčke filozofije i Filip Grgić, Aristotel o nužnosti i slučaju)

Slučajnost je nešto bez-uzročno, ali ne nužno u nekom apsolutnom smislu (mi možemo uvijek pretpostavljati da bi neko daljnje istraživanje našlo uzroke toj ”slučajnosti”), nego nešto što izlazi iz naših unaprijed postavljenih uzročnih shema. Ukratko, slučajno je ono što nema određeni uzrok.

Takvu odredbu slučajnosti nalazimo i kod Aristotela. On za slučajnost koristi dvije riječi, tyche i automaton. Prva se odnosi na jedan tip događaja u području ljudskog djelovanja, dok druga obuhvaća slučajne događaje u ne-ljudskom (ali, po Aristotelu, ništa manje svrhovitom) području prirode.