postmoderno?

Kad je novovjekovna znanost započela prije nekih četiri stoljeća radikalnim prekidom s dotadašnjim aristotelovskim svrhovitim objašnjenjima, neizbježno je dospjela u sukob s pripovijestima, koje su po svojoj naravi svrhovite. Prema mjerilima znanosti većinu ih trebamo smatrati bajkama. Time što je najveća pripovijest, ona o Bogu, postala ”neuvjerljivom”, izgubljena je krajnja svrha. Nietzsche je među prvima objavio da će to na koncu dovesti u pitanje vrijednost same znanosti, budući da svrhu znanosti ne može odrediti sama znanost, nego tek neka izvan-znanstvena naracija. Nju su pružale velike moderne pripovijesti (poput prosvjetiteljstva, marksizma, nacionalizma, umjetničkih pokreta, liberalne demokracije, scientizma,…) koje su smisao nalazile u oslobađanju od tradicionalnih ”bajki”/”mitova”. No, konačni poraz predmodernih naracija u sporu sa znanosti obesmislio je i te oslobodilačke moderne ”velike priče”. Time započinje postmoderna. Ona odustaje od svake ambicije za veličinom, sveobuhvatnošću, cjelovitošću. Bez tog presudnog usmjerenja, ”filozofski” postmodernizam se svodi tek na stalnu sjenu filosofije, sofistiku.

Mada je Nietzsche njen prorok, postmoderna ne ozbiljuje njegov projekt (koji nastoji za veličinom, za ”moći biti jednako tako mnogostrukim kao i cijelim”), nego ”zadnjeg čovjeka” čija kultura više ne nabacuje strijelu svoje žudnje nad čovjeka, nego se, odustavši od smisla/svrhe, čuva svakog rizika i ambicije, te, u najboljem slučaju, bezopasno sprda.

kontinentalna filosofija?

– Suvremena filosofija se razdvojila na ”analitičku” i ”kontinentalnu”. Ti se svrstavaš u ovu drugu?
– ”Kontinentalna filosofija” je oznaka koju daju analitički filosofi onome što ne zadovoljava njihove kriterije. Ništa drugo ne objedinjuje te raznolike filosofije, osim toga da su isključene iz ”analitičke filosofije”.
– Valjda ne prihvaćaju analitičke metode?
– Zabavno je da ”analitičari” sebe imenuju po metodi, a ove druge geografski (”kontinent” = Europa bez Britanskih otoka): ili si metodičan ili nisi english-speaking. 🙂
– To ”isključuju”, ”drugi”, zvuči netolerantno. Zar ne mora svako poimanje filosofije implicitno ili eksplicitno držati način na koji neki autori misle paradigmatskim primjerom ”pravoga” filosofiranja, a samim time neke druge drugorazrednima, jedva još filosofima? Analitičari samo hoće jasne kriterije po tom pitanju.
– Ja mislim da je tu znanstvenost nemoguća, da filosofija zahtijeva cijeloga čovjeka, osobu. Pitanje ”tko je pravi filosof” utoliko je uvijek osobno, a ne neko de-personalizirano, metodsko, anonimno znanstveno.

(klikni na naslov)

tko je sofist? (ulomak iz W. K. C. Guthrie, Povijest grčke filozofije)

Da se u sofistici radilo o davnoj jednokratnoj povijesnoj pojavi danas ne bismo imali osobitog razloga baviti se time. No, ako je naša današnja situacija slična onodobnoj grčkoj, možda bi je prisjećanje na sofiste moglo povratno rasvijetliti. Radi se, naime, o sad već globalnom prestanku samorazumljivog važenja naslijeđenih životnih formi (najprije tradicionalnih ali danas sve više i bioloških). Vjerujem da se isto to što se sada zbiva planetarno događalo (doduše u daleko manjem opsegu) u Grčkoj kada se polis iz male organske zajednice pretvorio u veliko trgovište, čime je postalo očito da su moguće i drugačiji vidovi života od tradicijom predanih, pa su se namnožile svakovrsne relativizacije.
Kao što reče Nietzsche: ”Doba sofista – naše doba.” Ili Sloterdijk: ”Puno je znakova da sadašnje generacije prolaze kroz prijelom svjetskih formi koji je po posljedicama i dubini barem onoliko značajan kao i onaj koji je prije 2500 godina izazvao klasičnu filosofiju. Tako bi proučavanje tog starog prijeloma moglo nadahnuti i razumijevanje ovoga aktualnoga.”

obrat bitka: bijeg bogova i sofistika? (ulomak iz Ozren Žunec, Mimesis)

Izdvajanje pjesništva iz jedinstvene svečanosti igre, muzike i plesa, potom napuštanje pjesničke usmene predaje u korist davanja razloga na agori i pisanog fiksiranja logosa – tu krizu (koja je dovela do nastanka filosofije) ondašnji Grci nisu doživjeli kao naprosto društvene promjene, nego kao napuštenost od božanskog, kao ”obrat bitka”. Da je posljedica ”obrata bitka” u kojem čovjek zaboravlja istodobno svoju konačnost i mnoštvenost načina na koji bića jesu (pa mu preostaju samo dva bitna načina bitka: motriteljsko ”ja” naspram ”objekata”) upravo sofistika, obrazlaže Ozren Žunec, u ulomku iz jedne od meni omiljenih knjiga.

Sokrat kao prekretna točka same istine? (ulomak iz Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike)

U sofistici aletheia – ona nezaboravljena – prvi put u povijesti filosofije pada u zaborav. Ono što stupa na njeno mjesto jest nomos u smislu čovječjeg pričina – kao što se svaka stvar meni pričinja, takva ona za mene i jest; kakva se tebi pričinja takva za tebe i jest; i jedan i drugi smo […]

sofistička kriza istine? (ulomak iz Franci Zore, Početak i smisao metafizičkih pitanja)

”Grci nisu došli na ideju da je egzistencija bogova nešto u što bi se moralo vjerovati. To je za nas možda najneobičnije na njihovoj religiji. Egzistencija bogova bijaše posvemašnja samorazumljivost.” Kraj te samorazumljivosti, ”odlazak bogova i obrat bitka”, doveo je do krize istine koju nazivamo sofistikom.