Sokratova potraga za iskonom prakse, teorije i poiesis-a? (ulomak iz Despotova predavanja (1969-71))

Ulomak iz novoobjavljenih Despotovih predavanja 1969-71 (čije predstavljanje je izazvalo i stanovitu pozornost medija: http://objektivno.hr/despotova-predavanja-1969-1971-predstavljen-prvi-svezak-knjige-40612 ili http://www.seebiz.eu/despot-studentski-pokret-iz-1968-bio-je-krik-svjetske-mladosti-za-slobodom/ar-104936/), a uz ulomak iz Obrane Sokatove (https://protreptikos.wordpress.com/2010/09/11/sokrat-i-delfsko-prorocanstvo-ulomak-iz-platon-obrana-sokratova/).

Sokratova revolucija usmenosti? (ulomak iz Giovanni Reale, Sokrat)

Eric Havelock drži da je prijelaz s usmenosti na pismenost porodio dijalektiku (sofističku i filosofsku) u Grčkoj (https://protreptikos.wordpress.com/2014/09/27/kraj-usmene-predaje-kao-preduvjet-filosofije-ulomak-iz-eric-havelock-preface-to-plato/). Duhovni razvoj bio bi u tom slučaju naprosto posljedica tehnološkog. No, postoje kulture u kojima je usprkos razvoju pisma usmena pjesnička predaja ostala dominantni obrazac kulturne predaje još tisućljećima. Giovanni Reale, upravo u osloncu na neka mjesta kod Havelocka, smatra da je obratno od onoga što drži Havelock: tek je sokratovska dijalektika svojim razvojem pojmova potaknula potrebu za (ne-cehovskom) pismenošću.

vrtoglavica?

– Odakle započeti filosofiranje danas?
– Već rekoh: npr. od rastakanja mehaničke slike svijeta uslijed otkrića moderne fizike.
– Onda bi sva filosofija prije toga bila irelevantna?
– Ne. Za urušavanje nepropitanih predočbi o osjetilnoj stvarnosti, čime je oduvijek mogla započeti filosofija (npr. kod Sokrata), više nije potrebno ići ”iza fizike” (meta ta physika). Fizika više ne podržava, kao u 18. ili 19. stoljeću, preduvjerenje da je ”prava stvarnost” nalik konkretnim rukom dohvatljivim predmetima.
– Ne izgleda tako, barem u popularnoj znanosti.
– Zato što mnogi fizičari, još više ostali prirodoznanstvenici, izbjegavaju vrtoglavicu koju takvo rastakanje izaziva. Osobito otkad je među njima prevladao američki pragmatički svjetonazor.
– Pobojao sam se da ćeš me krenuti uvjeravati, poput onih kvazi-hindusa sa Vedama, da kod štojaznam Heraklita, Platona ili Kanta već nalazimo kvantnu mehaniku ili teoriju relativnosti.
– Isto je egzistencijalno iskustvo gubitka čvrstog tla kojim započinje filosofiranje, ne fizikalni sadržaj tih teorija.

(klikni na naslov)

znanje i ne-znanje: 3+1?

Kako Platonova trodijelna definicija znanja stoji spram slavnog Sokratovog ”znam da ne znam”? Možda je pravi razlog zbog  kojega Platon/Sokrat  na koncu odbacuje trodijelnu definiciju znanja to što zna da znanje okončava u nečemu što ga nadilazi? Da je to nedefinirljivo znanje o vlastitom ne-znanju istinitije, opravdanije, vjerodostojnije od znanja definiranoga kao ”opravdano istinito vjerovanje”? […]

Roberto Rossellini, Sokrat (1971.)

Pogledah jučer na youtube TV-film slavnog talijanskog ”neorealističkog” redatelja Roberta Rossellinija, Socrate iz 1971. Razlozi da je tadašnja europska filmaška zvijezda prešla na TV nisu bili samo financijski, nego prije svega filosofski. Masovni mediji, izaziva Rossellini, ostvaruju “svojevrsnu kretenizaciju odraslih.” Umjesto da prosvjećuju ljude, činilo se da njihov veliki trud ide za tim da ih pokori, […]

sokratizam ili Dionysos Philosophos? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Mislilac na pozornici)

”Niče uvek ima na umu uzajamno delovanje apolonskog i dionizijskog nasuprot iskonskoj opasnosti njihova razdvajanja i apsolutizovanja. Krajnost dionizijskog je ‘varvarsko dionizijsko’, a krajnost apolonskog – ‘sokratsko’. ‘Sokratsko’ je isto tako daleko od apolonskog kao ‘varvarsko dionizijsko’ od ‘grčkog dionizijskog’.” (Mihailo Đurić, Niče i metafizika, Beograd 1984., str. 255.)

”[O]gromni jaz … dijeli dioniske Grke od dioniskih barbara. Na sve strane staroga svijeta … od Rima do Babilona, imamo potvrde o postojanju takvih dioniskih svetkovina… Gotovo je svugdje središte tih svetkovina bila pretjerana seksualna razuzdanost koja je poput plime prešla preko svega obiteljskog i njegovih časnih odredaba; tu su se raspojasale upravo one najsurovije divlje zvijeri prirode, sve do odvratne mješavine razbludnosti i okrutnosti koja mi se uvijek činila onim pravim ‘vještičjim napitkom’.” (Friedrich Nietzsche, Rođenje tragedije, 2, 1872., Zagreb 1997., str. 33.)

Apolonsko je čuvalo Grke od podlijeganja takvim porivima. Na suprotnom kraju je jedno ”barbarstvo mišljenja”: potpuni zaborav onog dioniskog, što je Nietzsche u Rođenju tragedije nazvao ”sokratizam”, a u neobjavljenom kratkom spisu O istini u izvanmoralnom smislu pisanom iste godine naprosto ”intelekt”. Pri toj lišenosti dioniskog apolonske mirujuće slike se uzimaju kao nešto što stoji samo za sebe, neovisno o dioniskom kretanju. Takve su slike u doslovnom smislu ab(s)-traktne. Posljedice su, s jedne strane, sofistika koja vidi arbitrarnost tih života lišenih (jezičnih) slika pa ih (zlo)rabi pragmatično/instrumentalno, a s druge neki racionalizam/”sokratizam” koji vjeruje da je život moguće utemeljiti na koherenciji takvih ab(s)-trakcija.

Bez dioniskog propada tragedija, a onda i ostala očitovanja arhajskog grčkog života. Za Nietzschea je izraz toga u filosofiji Sokrat a u drami Euripid. Ali, ako ozbiljno uzmemo ono što je pisao o podrijetlu tragedije – da se tu najprije nije radilo o umjetničkom djelu nego o empirijskoj realnosti, da nije neki glumac nego bilo tko iz kora tu vidio sebe kako postupa kao da je doista zašao u neki drugi lik, da je kasnija konstitucija tragedije tek umjetničko oponašanje te prirodne pojave – onda potisnutost dioniskog treba vidjeti već u tome da uopće ima teatra s podjelom na glumce, pisca i publiku. Već se kod velikih Euripidovih prethodnika više nije radilo o dioniskom ”mode of action” nego o apolonskom ”kind of thinking”. Ako je u doba Euripida i Sokrata ta tendencija dosegla maksimum, ako tragedija više nije razumjela svoje podrijetlo, onda možda treba drugačije vrednovati to da Sokrat nije razumio tragediju. Jer Sokratovo ”nerazumijevanje” i inače nije imalo drugu funkciju do ukazati ljudima da ne razumiju to što rade (znati da ne znaš?). Kad je u tragediji zaboravljeno ono dionisijsko, pravi tragičar u publici zijeva.

Tog se prevrednovanja stotinjak godina nakon Nietzschea poduhvatio Peter Sloterdijk.

(klikni na naslov)

baubo? (ulomci iz F. Nietzsche, Radosna znanost, i Peter Sloterdijk, Doći na svijet, dospjeti u jezik?)

Filosofi, barem oni koji su filosofiju shvaćali kao platonovsko ”erotičko umijeće”, često su, u vlastitoj poistovjećenost s umom, ”ono drugo” od uma shvaćali kao ”ono žensko”. Petera Sloterdijka je ta erotičnost (za?)vodila od indijskog tantričkog ”gurua bogatih” Osha do francuskog ”psihijatra koji je poludio od filosofije” Lacana. Ovdje, u osloncu na jednu Nietzscheovu misao, čita lakanovsku odredbu Realnog kao ”rupe” u simboličkome redu sklopljenu s time da je Realno (kao ono drugo od uma) ”ono žensko”. Izgleda da pojmovi nisu pravi put ka toj ”ženskoj” ”rupi” 😮 tom ”posve nerastumačenom svijetu”, onome Realnom. Sokrat je, kaže Sloterdijk, bio zadnji Europljanin svjestan toga.

(klikni na naslov)