eros? (ulomak iz Platon, Simpozij)

Majeutika (§21.) izvodi na vidjelo implicitna ”mnijenja i predočbe”, ne samo da bi se u mišljenju očitovala njihova istinitost ili lažnost, nego i zato što, dok god su skriveni a ipak djelatni putem emocija s kojima su sklopljeni, ”nisu ništa drugo nego smetnje sposobnosti sudjelovanja u igri erosa”. Što se misli pod ”erosom”? Je li to neko naknadno kačenje filosofije na psihoanalizu?

U ulomku iz Platonova Symposiona (”Gozbe”). Sokrat prepričava pouku o ljubavnim pitanjima koju je primio od Diotime, čini se neke, u tim stvarima, vješte žene.

sokratovska ironija? (ulomci G. Realea, J. Zovka i J. Bruna)

Filosofski tražena ”zrelost” ipak nadilazi ”punoljetnost” kojom postajemo odgovorni građani. Jer filosof poput Sokrata s jedne strane živi u istom moralnom svijetu s drugim građanima te poznaje njegova mjerila i pojmove; s druge strane, međutim, njegova ga je filosofska misao primorala da onkraj njih vidi drugu dimenziju, iz koje ona prva djeluje manje (o)zbiljno. Otud njegova osobita ironija: ono što je rečeno u isti mah i jest i nije ono što je mišljeno: površinsko značenje je mišljeno da bude istinito na jedan način, a lažno na drugi. Smisao dvoznačnosti svega što čini i kaže proizlazi iz te dimenzije koja ga čini ”odraslijim od odraslih”. Zato se nesporazumi koji slijede iz takve dvoznačnosti ne mogu nadići nikakvim terminološkim zahvatima. Ironija izražava beskonačnu napetost između konačne svijesti i beskonačne istine, ona stvara osjećaj nepomirljivoga sukoba između bezuvjetnoga i uvjetovanoga, između nemogućnosti i nužnosti potpunog priopćavanja. Ta napetost ne teži diskvalifikaciji drugoga, već ga želi otvoriti istini. Sokratovo je podučavanje, dakle, ironično u svojoj biti jer nam želi pomoći da pronađemo ono što je tu, uputiti nas ka jednostavnom i trenutnom. Ironija ostaje stil filosofije koja, bez pretenzija ka apsolutnom sustavu mišljenja, insistira na dijaloškom promišljanju u kojem proces promišljanja ostaje otvorenim.

Sokratovi sugovornici: političari, literati, tehničari? (ulomak iz C. F. von Weizsäcker, Jedinstvo prirode)

Tako je moj osjećaj bio da nisam u stanju da razumijem  kvantnu teoriju ako ne razumijem Platona. Ako želimo razumjeti Platona, onda moramo razumjeti pokret koji ga je uveo u filozofiju; to je Sokratovo postavljanje pitanja. Filozofija je ljubav prema mudrosti koja je svjesna da (sama) mudrosti nema, ona je ono što nam je svima […]

(ne) znati da (ne) znaš?

Sokrat apolonijski poziv na samospoznaju tumači kao insistiranje na vlastitom uvidu i vlastitoj odluci, dok mu je tradicionalni religijski smisao podsjećanje na smrtnost čovjeka spram besmrtnosti boga. S ovog drugog gledišta oslonac na sebe može značiti obijest (hybris) koja zanemaruje uvjetovanost i konačnost čovjeka; s onog prvog gledišta pozivanje na čovjekovu nemoć spram bogova izgleda kao zahtjev za podvrgavanjem, odnosno, odustajanje od vlastite autonomije. Nakon našeg znanstveno-demokratskog prosvjetiteljstva (kao i nakon sofistike) tu autonomiju više od religijskih tradicija ugrožava prevelik oslonac na stručnjake (koji tobože znaju što i kako) – u osobnom životu na psihologe, life-coacheve, gurue,… a u zajedničkom na ”znanost” (npr. ekonomiju) i birokrate. Ali, ljudska konačnost naspram bogova ne znači samo smrtnost, nego i konačnost čovjekova znanja. Zato na pitanje o dobrom životu ne mogu odgovoriti nikakvi eksperti – političari, literati ni tehnolozi – mada ih njihovo ekspertno znanje može navesti da vjeruju suprotno. Pa je od njih mudriji ne-ekspert Sokrat, koji zna da o bitnim stvarima ljudske sudbine nema stručnoga znanja nego sve počiva na vrlo pogrješivim odlukama jednog konačnog bića (naime samoga mene). Takva mudrost istodobno ispunjava oba početna zahtjeva: i ”pobožni” za skromnošću pred veličinom onoga što nadilazi moje moći, kao i samosvjesni za ”potenciranjem individualnosti”.

gnothi seauton? (ulomak iz Jean Brun, Sokrat)

Hram u Delfima nosio je na svojem zabatu ispisane razne mudre izreke među kojima je i slavna „Spoznaj samoga sebe“ [gnothi seauton]. Od nje će Sokrat načiniti glavnu misao svoje filozofije. Bez obzira je li Sokrat bio u Delfima, kako tvrdi Diogen Laertije, ili ne, i dalje stoji da je ovaj božanski savjet za Sokrata […]

filosofiranje kao potenciranje individualnosti? (ulomak iz Volker Gerhardt, Samoodređenje)

”teško je zamisliti da se jednoga dana više nitko neće zanimati za etička pitanja. Jer ne možemo očekivati da će čovjek opstojati bez kriza. I prema svemu što znamo o čovjeku, on će se i u tim krizama uvijek iznova smatrati izazvanim da djeluje sam prema svojim predočbama. Neće dakle zaobići vlastito razmišljanje o ciljevima i sredstvima svoga djelovanja. Stoga će uvijek iznova pitati: Što trebam činiti?”

Sokratovo ispitivanje – sebe, drugih i boga? (ulomak iz Giovanni Reale, Sokrat)

Sokrat svoje propitivanje sebe i drugih (različito od Heraklita koji ”gnothi seauton” razumije kao spoznaju sebe doslovno samog, odvojenog od svih drugih) doživljava kao zadaću od boga povjerenu (naime, delfijskim proroštvom). No, zanimljivo je pritom da i samo to proroštvo, dakle samog boga, također podvrgava istom propitivanju.

Sokratova tragedija? (ulomak iz G. W. F. Hegel, Predavanja o povijesti filozofije)

Durkheim: ”Prema atenskom pravu, Sokrat je bio zločinac i njegova je osuda bila pravedna. Međutim, njegov zločin, tj. neovisnost njegove misli, bio je koristan ne samo čovječanstvu, nego i njegovoj domovini. Poslužio je za pripremu novog morala i vjere koji su bili potrebni Atenjanima, jer tradicija koju su živjeli nije više bila u skladu s njihovim životnim uvjetima.”

Treba uočiti da su u sporu tri strane. Prva je tradicionalna, s heteronomnim običajnim ćudoređem (”zakoni su od davnine”), kojoj u suvremenoj raspravi uvelike odgovara komunitarizam. Druga je individualistička, s moralnom autonomijom, kojoj danas odgovaraju liberali, a tad su joj pravi predstavnici bili sofisti. Sokrata Atenjani vide kao sofista, i time promašuju poantu: on je, naime, treća strana, ne-konzervativni odgovor na izazov sofistike.