nepropitani život?

”Život bez propitkivanja i istraživanja nije vrijedan življenja” – propitajmo i taj prastari ali trajno važeći Sokratov filosofski motto. Ako najprije i najčešće postupamo tako da naprosto nereflektirano činimo što se već toj situaciji čini, tad je golema većina naših života ”nepropitana” (npr. skoro cijelo djetinjstvo). Je li stoga i bezvrijedna?

Odgovor ovisi o poimanju ”života vrijednog življenja”. Liberal naglašava da određeni način života vrijedi ako je racionalno promišljen i slobodno odabran od svjesnog pojedinca. S tog bi gledišta najveći dio naših života bio bezvrijedan. Komunitarist, pak, vidi da vrijednosti između kojih bismo uopće mogli birati ne lebde u vakuumu, nego su ukorijenjene u nama predanim životnim zajednicama iz kojih tek izrastamo u samosvjesne odrasle ljude. Čovjek može živjeti te vrijednosti bez da ih racionalno propita i svjesno odabere, naprosto ih usvojivši odgojem.

živjeti sa sobom? (ulomak iz Hannah Arendt, O zlu)

Ovaj tekst se donekle nastavlja na raniji tekst o thymosu – mali izvadak za podsjećanje: ”Značajno postignuće toga platonskog thymosa je sposobnost da se neka osoba naljuti na samu sebe. To okretanje protiv samoga sebe može se dogoditi kada osoba ne udovoljava zahtjevima potrebnima za samopoštovanje. Platonovo je otkriće upućivanje na moralno značenje žestokog nezadovoljstva samim sobom. To se nezadovoljstvo manifestira na dva načina – ponajprije u sramu kao totalnom afektivnom raspoloženju koje subjekt duboko prožima, a onda u srdžbom prožetom samoprijekoravanju u vidu unutrašnjeg govora. Samoprekoravanje za mislioca je dokaz da čovjek ima urođenu iako mutnu ideju onoga što je pravedno, skladno i pohvalno, a kada se to ne ispunjava jedan se dio duše – upravo thymos – buni. Taj okret samoprekoravanja početak je pustolovine samostalnosti. Samo onaj tko sebe može koriti može sobom i upravljati.”

Ključno je, dakle, ono: ”iako sam jedno, to jedno je dvostruko, pa mogu biti u harmoniji ili disharmoniji sa samim sobom.” Tu svoju dvostrukost, osobito kad nije harmonična, doživljavamo kao nešto bolno, kao nešto neugodno. U svojim razmatranjima o savjesti, Heidegger tu dvostrukost označava kao razliku između autentičnog (”pravog”, ”vlastitog”) čovjekovog bivanja, i neautentičnog (”ne-pravog”, ”ne-vlastitog”). Ovo drugo je posve izgubljeno u onome što je nazvao ”bezlično Se”.

Tako da je onu bolnu razdvojenost (u meni koji sam jedan, a ipak sam dvostruk) moguće pokušati dokinuti na dva međusobno suprotstavljena načina. Jedan je onaj kojega uglavnom savjetuje suvremena psihologija (koja je odavno pogođeno nazvana ”psihologija bez duše”), a taj je ”prilagoditi se”, prepustiti se tome pripadanju neodređenim Drugima.

Drugi način je pokušati autentičnost proširiti na takav način da obuhvati cjelinu mog života.

Sokrat kao prekretna točka same istine? (ulomak iz Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike)

U sofistici aletheia – ona nezaboravljena – prvi put u povijesti filozofije pada u zaborav. Ono što stupa na njeno mjesto jest nomos u smislu čovječjeg pričina – kao što se svaka stvar meni pričinja, takva ona za mene i jest; kakva se tebi pričinja takva za tebe i jest; i jedan i drugi smo […]

majeutika: porađanje? (ulomci iz Platon, Teetet i Peter Sloterdijk, Doći na svijet dospjeti u jezik)

Da bi dijalog eksplicirao ono što je implicitno već tu u našim mnijenjima, potrebno ih je ”suspregnuti … tako da im niti vjerujete, niti vjerujete da su pogrešna”. Tada ona ”stoje pred nama” pa je ”učinak na drugu osobu, kao i njen na vas, poput zrcala” u kojem se jasnije vidi njihova (bez)smislenost, ali i sklop emocija spletenih s njima. Ako ih ne potisnemo, niti im se prepustimo, mogli bismo ne samo sebi nego i drugima stalno zrcaliti skrivena ali ipak vladajuća mnijenja. Sokrat, majstor u održavanju takve ravnoteže, tu je vještinu izvođenja na vidjelo usporedio s primaljskim umijećem svoje majke. Maieutika pomaže sugovorniku da ”porodi” istinu kojom je ”bremenit”. Porađanje valja shvatiti doslovno kao napuštanje maternice (matrix) naslijeđenih preduvjerenja koja se hrane našim životnim energijama, i bolni izlazak iz ”sigurnosti” te špilje u jedan otvoreniji stvarniji svijet. Sokratovo iskusno neznanje negativnom dialektikom raskriva prazninu tih mnijenja, čime oslobađa dušu za njeno prirodno kretanje kojim hoće doći na svijet. Uloga porodilje koja se ne bavi samo istinitim i lažnim mislima (što je uobičajeno među filosofima), nego i cjelinom duše (psyche) koja ih rađa, približava Sokrata i onoj poziciji koju danas (s više ili manje uspjeha) drže psihoanalitičari.