Hans Erhard Lauer: Nova slika čovjeka

Hegel kaže: “Spoznaj samoga sebe, to je nalog koji niti u sebi samom, niti u misli onoga tko je to prvi izgovorio nema značenje jednostavnog poznavanja sebe samoga, tj. poznavanja sposobnosti, karaktera, usmjerenja i nedostataka pojedinca, nego poznavanje onoga što je bitno istinito u čovjeku… Niti filosofija duha za svoj cilj ne postavlja tu tobožnju spoznaju koja u čovjeku traži njegove individualne osobine, strasti i slabosti…; spoznaju koja s jedne strane nema nikakve vrijednosti ukoliko ne pretpostavlja spoznaju općenitosti, tj. čovjeka, … a koja se, s druge strane, nikako ne odnosi na slučajnosti, na beznačajne i prolazne proizvode duhovnog bića i koje nimalo ne prodiru niti u njegovu bit niti u nutarnju prirodu.”
Ipak, samospoznaja mora biti i spoznaja upravo sebe, a ne neka antropološka spoznaja o vrsti homo sapiens. Čini se da je kretanje u tom krugu međusobnog zrcaljenja univerzalnog i individualnog bitan dio samospoznavanja.

briga o sebi? (ulomak iz Edward F. McGushin, Foucault’s askesis)

U naše doba Michel Foucault je onaj koji je ponovno učinio aktualnim Platonova “Alkibijada”, interpretirajući ga višekratno kao jednog od ključnih platoničkih tekstova (pa nije slučajno da izdavač novog prijevoda “Alkibijada” objavljuje i Foucaulta). Ovaj ulomak slijedi tu interpretaciju.

živjeti sa sobom? (ulomak iz Hannah Arendt, O zlu)

Ovaj tekst se donekle nastavlja na raniji tekst o thymosu – mali izvadak za podsjećanje: ”Značajno postignuće toga platonskog thymosa je sposobnost da se neka osoba naljuti na samu sebe. To okretanje protiv samoga sebe može se dogoditi kada osoba ne udovoljava zahtjevima potrebnima za samopoštovanje. Platonovo je otkriće upućivanje na moralno značenje žestokog nezadovoljstva samim sobom. To se nezadovoljstvo manifestira na dva načina – ponajprije u sramu kao totalnom afektivnom raspoloženju koje subjekt duboko prožima, a onda u srdžbom prožetom samoprijekoravanju u vidu unutrašnjeg govora. Samoprekoravanje za mislioca je dokaz da čovjek ima urođenu iako mutnu ideju onoga što je pravedno, skladno i pohvalno, a kada se to ne ispunjava jedan se dio duše – upravo thymos – buni. Taj okret samoprekoravanja početak je pustolovine samostalnosti. Samo onaj tko sebe može koriti može sobom i upravljati.”

Ključno je, dakle, ono: ”iako sam jedno, to jedno je dvostruko, pa mogu biti u harmoniji ili disharmoniji sa samim sobom.” Tu svoju dvostrukost, osobito kad nije harmonična, doživljavamo kao nešto bolno, kao nešto neugodno. U svojim razmatranjima o savjesti, Heidegger tu dvostrukost označava kao razliku između autentičnog (”pravog”, ”vlastitog”) čovjekovog bivanja, i neautentičnog (”ne-pravog”, ”ne-vlastitog”). Ovo drugo je posve izgubljeno u onome što je nazvao ”bezlično Se”.

Tako da je onu bolnu razdvojenost (u meni koji sam jedan, a ipak sam dvostruk) moguće pokušati dokinuti na dva međusobno suprotstavljena načina. Jedan je onaj kojega uglavnom savjetuje suvremena psihologija (koja je odavno pogođeno nazvana ”psihologija bez duše”), a taj je ”prilagoditi se”, prepustiti se tome pripadanju neodređenim Drugima.

Drugi način je pokušati autentičnost proširiti na takav način da obuhvati cjelinu mog života.

samoodređenje: budi ti sam! (ulomak iz Volker Gerhardt, Samoodređenje. Princip individualnosti)

Mnogo razmatrani etički problem prelaska s individuuma na opću valjanost zapravo je rješiv jednostavnije nego što se priča: ako individuum sebe poima na neki način, i ako situaciju poima na neki način, i ako svoje razloge smatra dobrima, onda ih mora smatrati dobrima za bilo koga drugoga u istoj toj situaciji.