Fichteova teleologija? (ulomak iz Edmund Husserl, Fichtes Menschheitsideal)

Biti subjekt je potpuno i ništa drugo do biti djelatnik. A ono što subjekt uvijek ima pred sobom kao supstrat djelovanja, kao objekt svoga činjenja, to i samo mora biti, kao nešto njemu imanentno, nešto već ranije od-djelovano. Stoga se ne podudaraju samo biti subjekt i biti djelatan, nego također i biti objekt za subjekt […]

teleologija u povijesti? (ulomak iz Timo Miettinen, Husserl and the Idea of Europe)

Ideja povijesne teleologije jedna je od središnjih tema Husserlovih promišljanja Europe i to u barem dva smisla. Prvo, Husserla je sa cjelokupnom tradicijom moderne filosofije povezivalo insistiranje da se istinsko razumijevanje kulture treba ostvariti u jednom teleološkom obliku, to jest treba ga učiniti razumljivim kao njen razvoj ka određenim „ciljevima“ i „svrhama“. Kao što reče […]

metafizika i etika? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(četvrti zapis u nizu čitanje: Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike) Mada se u Metamorfozama metafizike izvorno (1978.) riječ etika jedva i spominje, u kasnijem Predgovoru drugom izdanju iz 1997. stoji zahtjev „svakoj suvremenoj metafizici“ da „bude prije svega etika“, odnosno jedno shvaćanje telosa povijesti metafizike iz koga se može zaključiti da je Marijan Cipra MM vidio […]

biološka svrhovitost (teleologija)?

Analogija reda u našoj duši i međuljudskim odnosima (”dobra”) i reda prirode, napukla početkom Novoga vijeka usponom mehaničke prirodne znanosti (vidi kosmos?), do kraja je raskinuta neodarvinističkim objašnjenjem molekularne evolucije života. Evo kako taj raskid vidi jedan biolog. Drevni savez je raskinut. Čovjek konačno zna da je sam u neizmjernoj ravnodušnosti Univerzuma iz kojeg je igrom […]

teleologija ili teleonomija: svrhovitost u suvremenoj biologiji? (ulomak iz Rupert Sheldrake, Presence of the Past)

Živa se bića, i tamo gdje ne možemo pretpostaviti neku svijest o cilju, uvelike ponašaju svrhovito. Jedan smjer shvaćanja živih organizama, naime vitalizam, pretpostavljao je da stoga za objašnjenje života uz poznate fizičke čimbenike treba pretpostaviti još neki dodatni, svojstven živim bićima ali ne i neživoj tvari (”elan vital”, ”entelehija” i sl.). Mehanicizam, pak, obećava da sve te naizgled svrhovite pojave može objasniti bez pozivanja na takve dodatne čimbenike, opisom živih bića kao strojeva. Barem negdje od sredine prošlog stoljeća vitalizam je, čini se, definitivno napušten. No, metafore koje se koriste unutar mehanicističkih objašnjenja često zvuče baš kao zamaskirani vitalni faktori.