Naletjeh na zadnji broj časopisa Metodički ogledi (prosinac 2012.), a u njemu naslov Platonova gimnastika. Autor je Marko Tokić, i svakako preporučujem čitanje cijeloga članka.
Čini se neobičnim to da naša zapadnjačka duhovna tradicija, navodni ”platonizam za puk” (Nietzche), nije razvila neke vidove kultiviranja tijela nalik gore navedenima. Ne znam je bilo takvog vježbanja u pred-kršćanskim helenističkim školama mudrosti: je li prevladao ”orfički stav” o tijelu kao tamnici za dušu, ili ovaj o prijateljstvu duše spram tijela? Uglavnom, tek nakon ”smrti Boga” na Zapadu imamo maniju tjelesnog vježbanja – naravno, radi lijepog izgleda i radi sportskog natjecanja, a bez i najmanje primisli na ”poniranje u vlastitu nutrinu”. U međuvremenu su nam s Istoka stigla različita duhovnjačka tjelesna vježbanja kojima vjerojatno jest cilj nešto kao ”prijateljstvo s kosmosom”, pa, začudo, učimo tek od njih nešto nalik ovim razmišljanjima s početaka Zapada. Možda vrijedi reći i da su zapadnjački duhovnjaci s početka 20. stoljeća (ukoliko ih nije neprimjereno spominjati) razvili neka vježbanja koja, barem na prvi pogled, izgledaju kao da su na tom Platonovom tragu (Steiner euritmiju, Gurdjieff ”svete plesove”).