
U novom Vijencu Damir Barbarić slijedi vezu između čitanja i sabranosti/sabiranja koju je iznio već ranije, a objavljena je i na prvom izdanju ovoga bloga (21.2.2006): “Čitati se u našem starom jeziku zvalo ”brati”, u istom značenju kao i grčko legein, latinsko legere, ili njemačko lesen. Brati dakle znači: zbirati i sabirati, jednako sama sebe pri čitanju i u čitanju na ono bitno, dakle na ”smisao” čitanoga teksta, kao i ujedno, s druge strane, sabirati sâmo to što kao ono bitno, kao ”smisao” i ”sama stvar”, u tekstu prebiva, da bi upravo tim čitanjem tek bilo zbrano da stupi u pojavu istine. Čitanje je sve prije no nevina zabava: za čitatelja možda i ponajdublja životna avantura, za ono čitano prigoda mogućeg sjajenja u istinu, koje se onda zbiva putem zbora i zborenja, smislenoga govora, začetog u sabiranju čitanja.” (Damir Barbarić, Predgovor uz Hrestomatiju filosofije)