čitati? (ulomak iz Damir Barbarić, Što znači “čitati”?)

U novom Vijencu Damir Barbarić slijedi vezu između čitanja i sabranosti/sabiranja koju je iznio već ranije, a objavljena je i na prvom izdanju ovoga bloga (21.2.2006): “Čitati se u našem starom jeziku zvalo ”brati”, u istom značenju kao i grčko legein, latinsko legere, ili njemačko lesen. Brati dakle znači: zbirati i sabirati, jednako sama sebe pri čitanju i u čitanju na ono bitno, dakle na ”smisao” čitanoga teksta, kao i ujedno, s druge strane, sabirati sâmo to što kao ono bitno, kao ”smisao” i ”sama stvar”, u tekstu prebiva, da bi upravo tim čitanjem tek bilo zbrano da stupi u pojavu istine. Čitanje je sve prije no nevina zabava: za čitatelja možda i ponajdublja životna avantura, za ono čitano prigoda mogućeg sjajenja u istinu, koje se onda zbiva putem zbora i zborenja, smislenoga govora, začetog u sabiranju čitanja.” (Damir Barbarić, Predgovor uz Hrestomatiju filosofije)

Oglasi

vremenitost i ponavljanje? (ulomak iz Mihailo Đurić, Niče i Hajdeger)

Još jedno pojašnjenje je potrebno uz Vetterov ulomak (https://protreptikos.wordpress.com/2014/10/10/pocetak-filosofije-ulomak-iz-helmuth-vetter-texta-in-contextibus/), a odnosi se na razliku između povijesnog i historijskog, odnosno, uz pojam ”prisvajajućeg ponavljanja”. Radi se o jednoj od ključnih stvari Heideggerovog ”Bitka i vremena”, ovdje u jasnoj interpretaciji Mihaila Đurića.

živa predaja? (ulomak iz Dalai Lama, Stages of Meditation)

S obzirom na pitanja o usmenoj predaji zainteresirala me jedna anegdota (?) iz Uvoda u Dalaj Lamin komentar Kamalashilinih Stupnjeva meditacije. Naime, tu imamo na djelu jednu živu predaju, u kulturi koja odavno ima razvijeno i pismo i stručne pojmove (buddhističke). Ipak, Dalaj Lami niti ne pada na pamet naprosto uzeti knjigu s jednim klasičnim tekstom, i čitati. Bez nekoga tko mu može usmeno predati taj tekst, i to nekoga tko ga je i sam primio usmenim putem, pisani tekst bio mu je irelevantan. Pritom pisani tekst nije odbačen zbog npr. nekih praznovjernih razloga, nego se prihvaća, ali isključivo kao podsjetnik. Pravi susret s tekstom jest usmeni razgovor s nekim tko ga je i sam primio na isti takav način, uz pretpostavku da ta ”loza” predaje vodi sve do samoga autora teksta.

krhotine tradicije? (ulomak iz Alasdair MacIntyre, Za vrlinom)

Naknadno se sjetih da ovaj moj odgovor na Marijanov komentar (https://protreptikos.wordpress.com/2014/07/28/nietzscheova-povijest-nihilizma-platonizma-niz-sest-stepenica-ulomak-iz-franco-volpi-nihilizam/comment-page-1/#comment-40) zapravo počiva na jednoj fantaziji s početka klasične knjige Alasdaira MacIntyrea, pa je donosim ovdje. Ako je upitno njegovo mišljanje da danas imamo još samo de-kontektualizirane fragmente jednog davnog koherentnog jezika moralnosti, ta pretpostavka je uvjerljivija s obzirom na platonizam (kao što sugerirah u tom komentaru). Tu smo doista imali drastičan prekid tradicije, zatvaranjem platoničkih škola (a onda opet i unutar ipak djelomično očuvane (kršćanstvo) ili obnovljene (renensansa) tradicije radikalnim prekidima koje možemo označiti imenima Descartesa i Nietzschea, ili nazivima ”Novi vijek” i ”postmoderna”).

Sokratova revolucija usmenosti? (ulomak iz Giovanni Reale, Sokrat)

Eric Havelock drži da je prijelaz s usmenosti na pismenost porodio dijalektiku (sofističku i filosofsku) u Grčkoj (https://protreptikos.wordpress.com/2014/09/27/kraj-usmene-predaje-kao-preduvjet-filosofije-ulomak-iz-eric-havelock-preface-to-plato/). Duhovni razvoj bio bi u tom slučaju naprosto posljedica tehnološkog. No, postoje kulture u kojima je usprkos razvoju pisma usmena pjesnička predaja ostala dominantni obrazac kulturne predaje još tisućljećima. Giovanni Reale, upravo u osloncu na neka mjesta kod Havelocka, smatra da je obratno od onoga što drži Havelock: tek je sokratovska dijalektika svojim razvojem pojmova potaknula potrebu za (ne-cehovskom) pismenošću.

kraj usmene predaje kao preduvjet filosofije? (ulomak iz Eric Havelock, Preface to Plato)

”Heraklit i Parmenid nisu još bili ‘filozofi’. Zašto? Zato što su bili veći mislioci. ‘Veći’ ovdje nema u vidu iskazivanje nekog rezultata, nego upućuje na jednu drugu dimenziju mišljenja. … Korak prema ‘filozofiji’, koji je pripremila sofistika, prvi su napravili Sokrat i Platon.” Tako Heidegger (https://protreptikos.wordpress.com/2014/06/27/%CF%86%CE%B9%CE%BB%CE%BF%CF%83%CE%BF%CF%86%CE%AF%CE%B1-ulomak-iz-martin-heidegger-sto-je-to-filosofija/). Tu ”drugu dimenziju mišljenja” koje još nije bilo filosofija kod Parmenida i Heraklita, i koje više ne želi biti filosofija kod njega, Heidegger nalazi u bliskosti s pjesništvom. Stoga je zanimljivo, a posebno u sklopu mogućnosti da je Parmenidov spjev dio daleko starije pjesničke predaje (https://protreptikos.wordpress.com/2014/09/20/parmenid-i-upanisadi-zajednicka-predaja-ulomak-iz-mislav-jezic-rgvedske-upanisadi/), proučiti pod kojim su uvjetima sofistika i filosofija (od Sokrata nadalje) zamijenile arhajsko pjesničko mišljenje.