mišljenje sudjelovanjem? (ulomak iz David Bohm, On Dialogue)

U ranim ljudskim kulturama, a donekle čak i danas, postojalo je ono što se nazivalo ”mišljenje sudjelovanjem”. Ljudi tih kultura su osjećali da sudjeluju u nekima od stvari koje su vidjeli – da sve u svijetu sudjeluje, te da je duh svih stvari bio sve-jedan. Čini se da su Eskimi, primjerice, vjerovali da doduše postoje mnogi tuljani, ali da je svaki od njih očitovanje jednoga tuljana – duha tuljana. To jest, jedan se tuljan očitovao kao mnoštvo. Utoliko su se mogli pomoliti tom duhu tuljana da se očituje pa da imaju što jesti. Vjerujem da su neki američki Indijanci na takav način gledali na bizone. Ti su ljudi vjerovali da sudjeluju u prirodi, i na neki su način bili izrazito svjesni sudjelovanja njihovih misli.

usmena tradicija? (ulomak iz Dušan Pajin, Filozofija upanišada)

Usmena tradicija ne nestaje naprosto razvojem pismenosti. Dapače, u mnogim klasičnim kulturama, svjedoči ovo poglavlje knjige Dušana Pajina, smatralo se da postoje dobri razlozi da se ono što ta kultura smatra najvrednijim prenosi usmeno.

originalnost ili univerzalnost? (ulomak iz Béla Hamvas, Scientia sacra)

Tako (Heidegger) na primjer u jednom pismu Karlu Jaspersu sebe napola u šali uspoređuje sa stražarem u muzeju velike filosofije, čija je jedina briga paziti na to da ”zastori na prozorima budu razvučeni i navučeni na ispravan način, da bi malobrojna velika djela predaje za slučajno pridošloga promatrača posjedovala neko donekle pravo osvjetljenje”. A godinu poslije piše Elizabeti Blochmann: ”Što snažnije dospijevam u vlastiti rad, to sigurnije bivam svaki put prinuđen natrag u veliki početak kod Grka. I često se kolebam nije li bitnije odustati od svih vlastitih pokušaja i djelovati jedino na tome da nam taj svijet stane pred oči, ne tek za puko preuzimanje, nego u svojoj pobuđujućoj veličini i obaveznosti.”

Europa: živjeti s drugim? (ulomak iz Hans-Georg Gadamer, Nasljeđe Europe)

Živjeti s drugim, živjeti kao drugi drugoga, ta čovjekova temeljna zadaća važi kako u najmanjem tako i u najvećem mjerilu. Kako kao jedan učimo živjeti s drugim kad odrastamo i stupamo u život, tako to očito vrijedi i za velike ljudske zajednice, za narode i za države. Tu je možda posebna prednost Europe u tome što je ona više od drugih zemalja mogla i morala naučiti živjeti s drugima, makar ti drugi bili i drukčiji.
Najprije se pritom radi o mnogojezičnosti Europe.