uzvišeno? (ulomak iz Damir Barbarić, Uz Markovićevo tumčenje divotnog i tragičnog)

Dok je logika, odnosno pojmovno mišljenje, kako je to lijepo rekao Hegel, poput sove koja uzlijeće navečer, neko naknadno mišljenje (nachdenken) onog prošlog koje okončava u “nihil admirari” (https://protreptikos.wordpress.com/2014/07/24/nihil-admirari-ulomak-iz-damir-barbaric-o-mjestu-filozofiranja/), dotle pak, vjerujemo li Franji Markoviću, ono estetičko može, obrne li se poraženo od svega osjetilnog i konačnog, u udivljenju “umski ćutiti”, ili, “njekim pretjecanjem unapried uzbiljavati buduće dovršeno poimanje neizmjernoga objekta”, odnosno nekako unaprijed misliti-osjećati (vordenken).

nadahnuće bez razumijevanja? (ulomak iz Allan Bloom, On Plato’s Ion)

Ako je do Sokratova doba tragedija nepovratno izgubila svoju izvornu šamanističku opsjednutost (vidi: https://protreptikos.wordpress.com/2013/06/08/porijeklo-tragedije-konstelacije/), onda Sokrat/Platonov govor o božanskoj opsjednutosti/nadahnutosti teatarskih izvođača valja čitati cum grano salis: opsjednuti izgleda da jesu, ali baš od bogova? I koja korist od opsjednutosti, ako ne znaju što čine pri tom?

umijeće ili nadahnuće? (ulomak iz Platon, Ijon)

Tezu o pjesništvu iz ”Obrane Sokratove” – naime da pjesnici ne stvaraju iz samosvjesnog znanja nego iz božanskog nadahnuća, kao svojevrsni mediji, lutke bogova koje ne znaju što čine – Platon dalje istražuje u ranom dijalogu ”Ijon” (a to istraživanje nastavlja još i u kasnom dijalogu ”Fedar”, pa i sve do zadnjega djela ”Zakoni”). Ovdje jedan lijep ulomak gdje Sokrat pojašnjava rapsodu Ijonu što je to što on čini kad nastupa govoreći Homerove stihove.

Frensis A. Jejts – “Okultna filozofija i melanholija: Direr i Agripa”

Originally posted on A . A . A:
Čuveni nemački umetnik Albreht Direr (1471-1528) bio je savremenik Erazma, Lutera i Agripe: pet godina mlađi od Erazma, dvanaest godina stariji od Lutera, petanest od Agripe. Direr je bio duboko religiozan čovek čija se duhovna moć rano pokazala u ilustracijama Apokalipse. Posle druge posete Italiji (1505-7) njegov stil je…

mímesis kao anámnesis? (ulomak iz Donatella Di Cesare, Gadamer)

Stvari su za Platona kopija originala-ideje, a prikaz stvari (npr. slika) je po tome tek ontološki treće-razredan, kopija kopije. No, u umjetnosti, prikaz je jedini način da ono originalno (koje nije neka puka ovo-svjetovna stvar) dođe do vidljivosti. Time umjetnički prikaz nije treće-razredan, nije čak ni drugo-razredan, jer bez njega nema pristupa onome ontološki prvo-razrednom.