retencija-protencija? (ulomak iz Dan Zahavi, Husserlova fenomenologija)

Često čujemo, osobito od new-agera, da prošlost više nije a budućnost još nije – jest samo sadašnjost. Ili, prošlost je tek sjećanje a budućnost tek zamišljanje, samo je sadašnjost ono što se stvarno pojavljuje u iskustvu. Doista? Kad slušamo glazbu, čujemo li uvijek samo jedan sadašnji ton? Kako bismo ikad čuli glazbu kad bismo uvijek čuli samo sadašnji ton? Možda je upravo to ”točkasto sada”, odriješeno od onoga prije i poslije, neka suviše pojednostavljena misaona apstrakcija, a ne primjeren opis iskustva vremena? Edmund Husserl je razmatrao ta pitanja, ovdje u interpretaciji Dana Zahavija.

sokratizam ili Dionysos Philosophos? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Mislilac na pozornici)

”Niče uvek ima na umu uzajamno delovanje apolonskog i dionizijskog nasuprot iskonskoj opasnosti njihova razdvajanja i apsolutizovanja. Krajnost dionizijskog je ‘varvarsko dionizijsko’, a krajnost apolonskog – ‘sokratsko’. ‘Sokratsko’ je isto tako daleko od apolonskog kao ‘varvarsko dionizijsko’ od ‘grčkog dionizijskog’.” (Mihailo Đurić, Niče i metafizika, Beograd 1984., str. 255.)

”[O]gromni jaz … dijeli dioniske Grke od dioniskih barbara. Na sve strane staroga svijeta … od Rima do Babilona, imamo potvrde o postojanju takvih dioniskih svetkovina… Gotovo je svugdje središte tih svetkovina bila pretjerana seksualna razuzdanost koja je poput plime prešla preko svega obiteljskog i njegovih časnih odredaba; tu su se raspojasale upravo one najsurovije divlje zvijeri prirode, sve do odvratne mješavine razbludnosti i okrutnosti koja mi se uvijek činila onim pravim ‘vještičjim napitkom’.” (Friedrich Nietzsche, Rođenje tragedije, 2, 1872., Zagreb 1997., str. 33.)

Apolonsko je čuvalo Grke od podlijeganja takvim porivima. Na suprotnom kraju je jedno ”barbarstvo mišljenja”: potpuni zaborav onog dioniskog, što je Nietzsche u Rođenju tragedije nazvao ”sokratizam”, a u neobjavljenom kratkom spisu O istini u izvanmoralnom smislu pisanom iste godine naprosto ”intelekt”. Pri toj lišenosti dioniskog apolonske mirujuće slike se uzimaju kao nešto što stoji samo za sebe, neovisno o dioniskom kretanju. Takve su slike u doslovnom smislu ab(s)-traktne. Posljedice su, s jedne strane, sofistika koja vidi arbitrarnost tih života lišenih (jezičnih) slika pa ih (zlo)rabi pragmatično/instrumentalno, a s druge neki racionalizam/”sokratizam” koji vjeruje da je život moguće utemeljiti na koherenciji takvih ab(s)-trakcija.

Bez dioniskog propada tragedija, a onda i ostala očitovanja arhajskog grčkog života. Za Nietzschea je izraz toga u filosofiji Sokrat a u drami Euripid. Ali, ako ozbiljno uzmemo ono što je pisao o podrijetlu tragedije – da se tu najprije nije radilo o umjetničkom djelu nego o empirijskoj realnosti, da nije neki glumac nego bilo tko iz kora tu vidio sebe kako postupa kao da je doista zašao u neki drugi lik, da je kasnija konstitucija tragedije tek umjetničko oponašanje te prirodne pojave – onda potisnutost dioniskog treba vidjeti već u tome da uopće ima teatra s podjelom na glumce, pisca i publiku. Već se kod velikih Euripidovih prethodnika više nije radilo o dioniskom ”mode of action” nego o apolonskom ”kind of thinking”. Ako je u doba Euripida i Sokrata ta tendencija dosegla maksimum, ako tragedija više nije razumjela svoje podrijetlo, onda možda treba drugačije vrednovati to da Sokrat nije razumio tragediju. Jer Sokratovo ”nerazumijevanje” i inače nije imalo drugu funkciju do ukazati ljudima da ne razumiju to što rade (znati da ne znaš?). Kad je u tragediji zaboravljeno ono dionisijsko, pravi tragičar u publici zijeva.

Tog se prevrednovanja stotinjak godina nakon Nietzschea poduhvatio Peter Sloterdijk.

(klikni na naslov)

moderna umjetnost i božansko? (ulomak iz Milan Galović, Može li još biti povijesti?)

Silazak iz onoga najvišega duhovnog preobilja natrag u povijesni svijet zbiva se i u umjetnosti (naime, kad se radi o bitnoj umjetnosti, a ne o pukom ”izražavanju” nekog autora). I to ne vrijedi samo za mitsku umjetnost Grka, ili veliku religijsku umjetnost kršćanstva, nego i za modernu umjetnost: “Pred umjetnicima moderne bio je dvostruki zadatak: dospjeti u dodir s božanskim bićem i nakon zahvaćenosti njime učiniti ono što niti jedan mistik ne mora, omogućiti da božansko kroz umjetnička djela dospije u svjetovnu prisutnost. ” Takav ”dvostruki zadatak”, koji znači odustajanje od mističke šutnje, određuje ne samo umjetnost nego i filosofiju – ona, čak i kao philosophia perennis, živi samo tamo gdje ulazi u povijesni tijek.

svetkovina i vlastito vrijeme? (ulomak iz Hans-Geog Gadamer, Ogledi o filozofiji umjetnosti)

”Znači li ‘slaviti’ samo nešto negativno: ne raditi? A ako znači – zašto? Odgovor ipak mora glasiti: jer nas rad očevidno razdvaja i dijeli. Osamljujemo se s obzirom na naše djelatne svrhe, unatoč svem okupljanju koje je oduvijek bilo nužno zbog zajedničkog lova ili proizvodnje uz podjelu rada. Nasuprot tome, svetkovina ili slavlje očevidno su određeni time što tu nema osamljivanja, nego su svi okupljeni. U tome su starija vremena i primitivnije kulture bile mnogo iznad nas. Pitamo se: u čemu se zapravo sastoji to umijeće? Očevidno u zajedništvu koje se ne može točno odrediti, u okupljanju radi nečega za što nitko ne može reći zašto se pritom zapravo skupljamo i okupljamo. To ne znači jednostavno biti na okupu, nego intenciju koja sve sjedinjuje i sprečava da se raspadnu u zasebne razgovore ili se izoliraju u pojedinačne doživljaje.”

umjetnik kao posrednik? (ulomak iz Milan Galović, Nakon proroka, mudraca i genija)

Umjetnik nije ”stvaralac”. Umjetnik je onaj koji posreduje i ono što je prije svega vidljivog u svijetu i prije svega vidljivog na stvarima samima, dakle ”iz predpovijesti vidljivog”, uvodi u djelo, da bi na umjetnički način to postalo vidljivim.

umjetnost mitskog doba? (ulomak iz Milan Galović, Nakon proroka, mudraca i genija)

Obred je prikazivanje one zbilje koja obično nije vidljiva, mada je i kao nevidljiva nekako prisutna. Očitovanje te zbilje je ono sakralno; njena skrivenost i zaboravljenost ono profano. Ako se ta zbilja u obredu prestane raskrivati zajednici, time oni preostali kojima je i nadalje bjelodana (ili barem tako kažu) bivaju izdvojeni od običnog puka, i postaju sveti ljudi. Kad obred više nije neposredno sebeprikazivanje same zbilje, tad je potreban njen prikazivač: svećenik, žrec, šaman, mag, ezoterik… koji posreduje ono sakralno profanima. Tek se tada uopće postavlja pitanje o vjerovanju ili nevjerovanju u to što posvećenik objavljuje. Također, tek tada postaje važno umijeće posvećenika da prenese i drugima tu zbilju, te se takav umješnik naziva umjetnikom. Još kasnije, kad i sam umjetnik posumnja da je to što on prikazuje neka doduše ne svima vidljiva ali ipak vrlo stvarna zbilja, pa povjeruje da je on vlastitim umijećem stvaratelj nečega do tad nepostojećega, nastaju ”umjetnička djela”; budući da ona više nemaju veze ni sa kakvom zbiljom, treba im pronaći neko zasebno mjesto, naime muzej, te se onda se žalostiti i srditi nad činjenicom da ih nitko ne dolazi vidjeti (osim školaraca, prisilno).

Platon i muzika? (ulomak iz Damir Barbarić, Politika Platonovih Zakona)

Suvremeni bi common sense po kojem je muzika prvenstveno povezana s estetskim doživljajem pojedinca Platon zacijelo vidio kao simptom rasula i propadanja u kojem se svatko ”odvažuje kao da je sam dostatan da sudi”, a čime ”iz muzike započe mišljenje svih da su u svemu mudri, a time i bezakonitost”. Jer ne samo on, kao i prethodeća mu pitagorejska i nasljeđujuća platonistička tradicija, nego npr. i prostorno krajnje udaljeni Konfucije muziku prvenstveno vide kao medij zajedništva, a ne kao stvar pojedinačne prosudbe. Iz takvog shvaćanja slijedi uvid u političku važnost muzike. Ne uskladi li ono apolonijsko u muzici dionizijski polet, ne će ni u zajednici. Te prastare teze nisu bez smisla ni danas, osobito u našoj državi u kojoj ključnu figuru političkog bipolarnog poremećaja predstavlja jedan pjevač. Svjedoci smo da su sve bitne političke promjene u zadnjim desetljećima imale svoj soundtrack u promjenama popularne glazbe (pa je primjerice jedna ovdašnja knjiga s kraja krvavih devedesetih duhovito naslovljena kao ‘Rođenje tragedije iz duha novokomponirane glazbe’). I ne samo ovdje – uspon amerikanizma tijekom prošlog stoljeća posvuda je popraćen (ako ne i pripravljen?) popularnošću američkih glazbenih formi. Tko zna, možda će nam se već uskoro klinci navikavati na kinesku glazbu?