kraj usmene predaje kao preduvjet filosofije? (ulomak iz Eric Havelock, Preface to Plato)

”Heraklit i Parmenid nisu još bili ‘filozofi’. Zašto? Zato što su bili veći mislioci. ‘Veći’ ovdje nema u vidu iskazivanje nekog rezultata, nego upućuje na jednu drugu dimenziju mišljenja. … Korak prema ‘filozofiji’, koji je pripremila sofistika, prvi su napravili Sokrat i Platon.” Tako Heidegger (https://protreptikos.wordpress.com/2014/06/27/%CF%86%CE%B9%CE%BB%CE%BF%CF%83%CE%BF%CF%86%CE%AF%CE%B1-ulomak-iz-martin-heidegger-sto-je-to-filosofija/). Tu ”drugu dimenziju mišljenja” koje još nije bilo filosofija kod Parmenida i Heraklita, i koje više ne želi biti filosofija kod njega, Heidegger nalazi u bliskosti s pjesništvom. Stoga je zanimljivo, a posebno u sklopu mogućnosti da je Parmenidov spjev dio daleko starije pjesničke predaje (https://protreptikos.wordpress.com/2014/09/20/parmenid-i-upanisadi-zajednicka-predaja-ulomak-iz-mislav-jezic-rgvedske-upanisadi/), proučiti pod kojim su uvjetima sofistika i filosofija (od Sokrata nadalje) zamijenile arhajsko pjesničko mišljenje.

zašto je Platon pisao dijaloge? (ulomci D. Barbarića i W. K. C. Guthriea)

Filosofirati znači razgovarati. Pitati, pokušavati odgovoriti, opet pitati nešto novo ili opet isto, opet pokušati odgovoriti. Uvijek se radi o razgovoru, čak i kad mislimo sami, i kad ne izričemo svoje misli. Tada, kao što Platon kaže, ”duša razgovora sa samom sobom”. Može li filosofija, ipak, i kao zapisana, dosegnuti ”živo događanje” dijaloga? Ako je igdje to uspjela oponašati, onda zacijelo u Platonovim dijalozima.