Analogija reda u našoj duši i međuljudskim odnosima (”dobra”) i reda prirode, napukla početkom Novoga vijeka usponom mehaničke prirodne znanosti (vidi kosmos?), do kraja je raskinuta neodarvinističkim objašnjenjem molekularne evolucije života. Evo kako taj raskid vidi jedan biolog. Drevni savez je raskinut. Čovjek konačno zna da je sam u neizmjernoj ravnodušnosti Univerzuma iz kojeg je igrom […]
Aristotelova je filosofija [prirode] animistička. On je vjerovao da je priroda živa, i da sva živa bića imaju psihe, ili duše. Te duše nisu transcendentne, nego neodvojive od zbiljskog živog bića. Na primjer, duša neke bukve vodi razvoj sadnice ka zreloj formi njene vrste, odnosno ka cvatu, plodu, i bacanju sjemena. Duša bukve daje tvari […]
Prema Jungu, uz uzročni lanac događaja, ponekad postoji i još jedno povezivanje, po smislu (jedna ”druga scena”). Slučajeve takve veze nazvao je sinkronicitetom. Jung je pokušao doseći znanstveno priznanje za svoju zamisao na dva načina. Prvo je bilo statističko istraživanje stanovitih astroloških veza, koje je dalo zanimljiv rezultat: upravo oni aspekti koji se tradicionalno očekuju u astrološkim predviđanjima pokazali su se kao najčešći, ali ta učestalost je bila statistički beznačajna (i stoga znanstveno irelevantna). Drugo, potražio je podršku fizičara nobelovca W. Paulija. Junga i njegov sinkronicitet Švob odbacuje kao ”pseudoznanost”, prvenstveno jer ne omogućuje predviđanje budućih događaja. Doista, čini da su desetljeća koja su prošla od ovog prijedloga pokazala da taj pojam nije prihvaćen u znanstvenoj zajednici. Ipak, postao je popularan u ne-znanstvenim krugovima. Ne samo što sam Jung u vezi s takvim prepoznavanjem spominje intuiciju, nego i skeptični Švob kaže da se tu prije traži neka umjetnost nego li znanost. Kad bismo umjesto ”umjetnost” rekli ”vještina” približili bismo se tradicionalnom nazivu za one koji su tako vješti. 😀
Kad u Freudovoj psihoanalizi pacijent/subjekt pokuša svesti nešto što mu se dogodilo pod ”puku slučajnost” i ”nešto što on nije uopće namjeravao”, terapeut načelno treba sumnjati u takvo samorazumijevanje. Ne u smislu da subjekt svjesno laže, nego da nije svjestan uzroka vlastitog ponašanja. Ta sumnja počiva na tezi da iza njegovoga svjesnog svrhovitog ponašanja postoji i jedna ”druga scena” koja je nesvjesna, te da nesvjesni nagoni s te scene zapravo određuju ”slučajnosti” koje se pojavljuju na svjesnom prvom planu. Stoga terapeut može iza ”slučajnosti” prepoznati stanovitu subjektu-još-ne-svjesnu svrhu. No, Freudov je učenik Jung uočio da se ponekad ne samo subjekt, nego i sve oko njega ponaša na sličan način, kao da ukazuje na stanoviti smisao. Tu se radi o smisleno uređenim podudarnostima koje iskaču iz uzročne sheme objašnjenja; o slučajnostima koje izgledaju kao da ih je netko režirao, mada uzročno objašnjenje zapravo ne dolazi u obzir. Jung se poslužio stanovitim otkrićima kvantne fizike (o kojima možda drugom prilikom), a koja izmiču determinističkim objašnjenjima, da bi uz uzročnost pokušao uvesti još jedan princip povezivanja događaja, i tako objasnio navedena iskustva.
Slučajnost je nešto bez-uzročno, ali ne nužno u nekom apsolutnom smislu (mi možemo uvijek pretpostavljati da bi neko daljnje istraživanje našlo uzroke toj ”slučajnosti”), nego nešto što izlazi iz naših unaprijed postavljenih uzročnih shema. Ukratko, slučajno je ono što nema određeni uzrok.
Takvu odredbu slučajnosti nalazimo i kod Aristotela. On za slučajnost koristi dvije riječi, tyche i automaton. Prva se odnosi na jedan tip događaja u području ljudskog djelovanja, dok druga obuhvaća slučajne događaje u ne-ljudskom (ali, po Aristotelu, ništa manje svrhovitom) području prirode.
Ima li iznimki od prirodnih zakona? Ima li slučajeva koji ne potpadaju pod prirodnu zakonitost? Zakoni se mogu razumjeti kao pravila bez iznimaka, oni bi morali pokriti sve slučajeve koji zadovoljavaju početne uvjete.
Doista, ako pokusom i aproksimacijama uklonimo sve što se ne uklapa u naše zahtjeve, prirodni će zakon opravdati svoju zakonitost, bez iznimke. No, što da se u pokusu doista pojavi neki jednokratni slučaj iznimke? Bi li takav protuprimjer opovrgao zakon? Teško. Da bi taj pokus mogao imati ozbiljne posljedice morao bi biti ponovljiv – samim time su jednokratne iznimke isključene iz mogućnosti da opovrgnu zakon.
Što ako bismo imali uvjerljive zapise tog događaja? Ili ako bi ta iznimka bila dovoljno ustrajna da njena jednokratnost ne utječe na njenu uvjerljivost? Ipak, prije bismo pokušali naći neki dodatni skriveni utjecaj kojeg nismo uzeli u obzir, nego što bismo pretpostavili da je ta iznimka opovrgnula zakon. Taj skriveni utjecaj bismo tada pokušali opet iskazati putem nekog drugog zakona. Stoga je beziznimnost prirodnog zakona prije posljedica našeg apriornog zahtjeva, i stoga jedan program, nego li neupitno stanje stvari.
One pravilnosti kojima dopuštamo iznimke, naime statističke pravilnosti, već ne shvaćamo kao uzročne, pa ih ne podvrgavamo strogim apriornim zahtjevima. Većinsko (mada ne jednoglasno) stajalište među fizičarima jest da su na ”nižoj i sićušnijoj razini” kvantne mehanike takve pravilnosti jedino što nam preostaje.
Ono što Platon zove ”bijegom u logose”, taj okret od konkretnosti neposrednih iskustava ka apstraktnim matematičkim obrascima (uostalom, mnogoznačna grčka riječ ”logos” znači između ostaloga i matematički omjer, formula) svojstven je fizici od njenog početnog trijumfa, koji je ukinuo relevantnost neposredno-iskustvene razlike između nebeskih i zemaljskih gibanja. Tako da fizikalna ”sila” nije nikakvo ”povlačenje ili guranje”; fizikalni pojmovi napuštaju svako neposredno osjetilno iskustvo i postaju matematičko-formalni (naprosto formule).
