Analogija reda u našoj duši i međuljudskim odnosima (”dobra”) i reda prirode, napukla početkom Novoga vijeka usponom mehaničke prirodne znanosti (vidi kosmos?), do kraja je raskinuta neodarvinističkim objašnjenjem molekularne evolucije života. Evo kako taj raskid vidi jedan biolog. Drevni savez je raskinut. Čovjek konačno zna da je sam u neizmjernoj ravnodušnosti Univerzuma iz kojeg je igrom […]
Živa se bića, i tamo gdje ne možemo pretpostaviti neku svijest o cilju, uvelike ponašaju svrhovito. Jedan smjer shvaćanja živih organizama, naime vitalizam, pretpostavljao je da stoga za objašnjenje života uz poznate fizičke čimbenike treba pretpostaviti još neki dodatni, svojstven živim bićima ali ne i neživoj tvari (”elan vital”, ”entelehija” i sl.). Mehanicizam, pak, obećava da sve te naizgled svrhovite pojave može objasniti bez pozivanja na takve dodatne čimbenike, opisom živih bića kao strojeva. Barem negdje od sredine prošlog stoljeća vitalizam je, čini se, definitivno napušten. No, metafore koje se koriste unutar mehanicističkih objašnjenja često zvuče baš kao zamaskirani vitalni faktori.
Prema Jungu, uz uzročni lanac događaja, ponekad postoji i još jedno povezivanje, po smislu (jedna ”druga scena”). Slučajeve takve veze nazvao je sinkronicitetom. Jung je pokušao doseći znanstveno priznanje za svoju zamisao na dva načina. Prvo je bilo statističko istraživanje stanovitih astroloških veza, koje je dalo zanimljiv rezultat: upravo oni aspekti koji se tradicionalno očekuju u astrološkim predviđanjima pokazali su se kao najčešći, ali ta učestalost je bila statistički beznačajna (i stoga znanstveno irelevantna). Drugo, potražio je podršku fizičara nobelovca W. Paulija. Junga i njegov sinkronicitet Švob odbacuje kao ”pseudoznanost”, prvenstveno jer ne omogućuje predviđanje budućih događaja. Doista, čini da su desetljeća koja su prošla od ovog prijedloga pokazala da taj pojam nije prihvaćen u znanstvenoj zajednici. Ipak, postao je popularan u ne-znanstvenim krugovima. Ne samo što sam Jung u vezi s takvim prepoznavanjem spominje intuiciju, nego i skeptični Švob kaže da se tu prije traži neka umjetnost nego li znanost. Kad bismo umjesto ”umjetnost” rekli ”vještina” približili bismo se tradicionalnom nazivu za one koji su tako vješti. 😀
Kad u Freudovoj psihoanalizi pacijent/subjekt pokuša svesti nešto što mu se dogodilo pod ”puku slučajnost” i ”nešto što on nije uopće namjeravao”, terapeut načelno treba sumnjati u takvo samorazumijevanje. Ne u smislu da subjekt svjesno laže, nego da nije svjestan uzroka vlastitog ponašanja. Ta sumnja počiva na tezi da iza njegovoga svjesnog svrhovitog ponašanja postoji i jedna ”druga scena” koja je nesvjesna, te da nesvjesni nagoni s te scene zapravo određuju ”slučajnosti” koje se pojavljuju na svjesnom prvom planu. Stoga terapeut može iza ”slučajnosti” prepoznati stanovitu subjektu-još-ne-svjesnu svrhu. No, Freudov je učenik Jung uočio da se ponekad ne samo subjekt, nego i sve oko njega ponaša na sličan način, kao da ukazuje na stanoviti smisao. Tu se radi o smisleno uređenim podudarnostima koje iskaču iz uzročne sheme objašnjenja; o slučajnostima koje izgledaju kao da ih je netko režirao, mada uzročno objašnjenje zapravo ne dolazi u obzir. Jung se poslužio stanovitim otkrićima kvantne fizike (o kojima možda drugom prilikom), a koja izmiču determinističkim objašnjenjima, da bi uz uzročnost pokušao uvesti još jedan princip povezivanja događaja, i tako objasnio navedena iskustva.
Slučajnost je nešto bez-uzročno, ali ne nužno u nekom apsolutnom smislu (mi možemo uvijek pretpostavljati da bi neko daljnje istraživanje našlo uzroke toj ”slučajnosti”), nego nešto što izlazi iz naših unaprijed postavljenih uzročnih shema. Ukratko, slučajno je ono što nema određeni uzrok.
Takvu odredbu slučajnosti nalazimo i kod Aristotela. On za slučajnost koristi dvije riječi, tyche i automaton. Prva se odnosi na jedan tip događaja u području ljudskog djelovanja, dok druga obuhvaća slučajne događaje u ne-ljudskom (ali, po Aristotelu, ništa manje svrhovitom) području prirode.
Korak ka pojmu uzročnosti predstavlja zapažanje da postoje konstantne relacije u raznovrsnim procesima, uz najrazličitije uslove i pri svoj složenosti promena i transformacija. Tako, npr., predmeti koji se ma na kakav način ispuste na izvesnoj visini uvek padaju na zemlju. Detaljnije izučavanje brzine padanja pokazuje da je ubrzanje tela konstantno, ako se može zanemariti otpor vazduha; moguće […]
Ono što Platon zove ”bijegom u logose”, taj okret od konkretnosti neposrednih iskustava ka apstraktnim matematičkim obrascima (uostalom, mnogoznačna grčka riječ ”logos” znači između ostaloga i matematički omjer, formula) svojstven je fizici od njenog početnog trijumfa, koji je ukinuo relevantnost neposredno-iskustvene razlike između nebeskih i zemaljskih gibanja. Tako da fizikalna ”sila” nije nikakvo ”povlačenje ili guranje”; fizikalni pojmovi napuštaju svako neposredno osjetilno iskustvo i postaju matematičko-formalni (naprosto formule).
Hume kaže da možemo izravno opaziti bilijarske kugle kako u sudarima mijenjaju gibanje, ali ne možemo izravno opaziti da je sudar uzrok promjene gibanja. Drugim riječima, predmete (poput bilijarskih kugli, stolica, i tome slično) možemo opažati izravno, a veze između njih ne možemo (vidi uzrok ili navika? (ulomak iz Vanda Božičević, David Hume)). No, ne samo da bi se moglo s određenim […]
Koja je veza između prikladnosti opisa … i same uzročne relacije koja, pretpostavljamo, vrijedi u prirodnom svijetu…? Sigurno je da takva veza mora postojati. Sigurno da snaga jedne činjenice da objasni drugu mora imati neku osnovu u prirodnom svijetu u kojemu se događaji i stanja pojavljuju, a uzročne veze vrijede. To moramo pomišljati pod prijetnjom […]
Hume dokazuje da takozvana uzročna povezanost događaja ne stoji ni za kakvu objektivnu nužnost te ne predstavlja ništa drugo doli našu naviku na određen slijed događaja. Kad govorimo o dvama događajima koji su uzročno povezani pritom, smatra Hume, podrazumijevamo tri stvari: prvo, da su ti događaji u prostornom i vremenskom doticaju (o dvama događajima koji […]
nagovor na filosofiju 