Ima li iznimki od prirodnih zakona? Ima li slučajeva koji ne potpadaju pod prirodnu zakonitost? Zakoni se mogu razumjeti kao pravila bez iznimaka, oni bi morali pokriti sve slučajeve koji zadovoljavaju početne uvjete.
Doista, ako pokusom i aproksimacijama uklonimo sve što se ne uklapa u naše zahtjeve, prirodni će zakon opravdati svoju zakonitost, bez iznimke. No, što da se u pokusu doista pojavi neki jednokratni slučaj iznimke? Bi li takav protuprimjer opovrgao zakon? Teško. Da bi taj pokus mogao imati ozbiljne posljedice morao bi biti ponovljiv – samim time su jednokratne iznimke isključene iz mogućnosti da opovrgnu zakon.
Što ako bismo imali uvjerljive zapise tog događaja? Ili ako bi ta iznimka bila dovoljno ustrajna da njena jednokratnost ne utječe na njenu uvjerljivost? Ipak, prije bismo pokušali naći neki dodatni skriveni utjecaj kojeg nismo uzeli u obzir, nego što bismo pretpostavili da je ta iznimka opovrgnula zakon. Taj skriveni utjecaj bismo tada pokušali opet iskazati putem nekog drugog zakona. Stoga je beziznimnost prirodnog zakona prije posljedica našeg apriornog zahtjeva, i stoga jedan program, nego li neupitno stanje stvari.
One pravilnosti kojima dopuštamo iznimke, naime statističke pravilnosti, već ne shvaćamo kao uzročne, pa ih ne podvrgavamo strogim apriornim zahtjevima. Većinsko (mada ne jednoglasno) stajalište među fizičarima jest da su na ”nižoj i sićušnijoj razini” kvantne mehanike takve pravilnosti jedino što nam preostaje.