uzrok ili navika? (ulomak iz Vanda Božičević, David Hume)

Od četiri Aristotelova ”uzroka”, suvremene rasprave bave se prvenstveno eficijentnim, djelatnim uzrokom. Tekuća rasprava o Humeovim gledištima i argumentima, za i protiv, mogla bi pokriti većinu suvremene filosofske rasprave o uzrokovanju.
Ne možemo izravno opažati uzročne veze. Na to je većinsko stajalište uvelike utjecao Hume svojim primjerom djelovanja bilijarskih kugli. Možemo vidjeti gibanja, i promjene gibanja kugli. Možemo vidjeti da jedna kugla dotiče drugu neposredno prije nego se druga započne gibati. Ne možemo vidjeti da postoji uzročna veza između tih dvaju gibanja.
Uzrok i posljedica postoje odjelito i ”um nikad ne opaža neku stvarnu vezu između odjelitih postojanja”. Prema Humeu, u uzročnosti projiciramo svoje uvjetovane osjećaje neizbježnosti na vanjske predmete kao neku nužnost koja počiva u samim predmetima.

Aristotelova četiri uzroka? (ulomak iz W. K. C. Guthrie, Povijest grčke filozofije VI)

Za Aristotela ima četiri vrste ”uzroka” kojima stvari duguju svoje postojanje. Nakon Heideggerovog osebujnoga (https://protreptikos.wordpress.com/2006/03/19/cetverostrukost-uzroka-ulomak-iz-martin-heidegger-pitanje-o-tehnici/) evo i Guthrieovog jasnoga tumačenja.

pojedinačna bit? (ulomak iz Saul Kripke, Imenovanje i nužnost)

Što je bit nekog pojedinačnog materijalnog predmeta, bio on ovaj tu stol, mačak Srećko ili Elizabeta II.? Postoji li uopće nešto takvo kao što je ”bit”, a posebno ”bit pojedinačnog predmeta”?

”Bitno svojstvo neke stvari (bića) jest svojstvo bez kojega ta stvar ne bi bila stvar koja jest. U filosofskoj tradiciji vodila se rasprava o tome postoje li samo vrsne biti (na primjer bit mačaka zajednička svim mačkama) ili postoje i biti pojedinaca (na primjer jedinstvena bit ili ”ovost” mačka Srećka). Aristotelovci su bili skloniji samo vrsnim bitima, dok je Leibniz predložio i postojanje individualnih biti.” (Nenad Miščević)

Saul Kripke smatra da postoji ne samo vrsna nego i pojedinačna bit, te kao odrednice te biti navodi prije svega podrijetlo i materijalni supstrat pri nastanku, a potom i vrsnu bit (što mi sve zvuči dosta aristotelovski: eficijentni uzrok, materijalni materijalni uzrok i sklop formalnog i svršnog uzroka koji određuje ”stolstvo” nečega što je stol). Ipak, primjer sa živim individuama izgleda mi uvjerljivije nego primjer s artefaktom (što uostalom vrijedi i za Aristotela: https://protreptikos.wordpress.com/2006/02/07/biologijska-paradigma-aristotelove-materije-ulomak-iz-montgomery-furth-transtemporalna-stabilnost-u-aristotelovskih-supstancija/ ). Naprosto, dok je ”biti stol” nešto što očito ovisi o nama (stol je ono što mi proglasimo stolom), ”biti mačka” nije nešto takvo (mačka može imati potomke samo sa drugom mačkom, neovisno o tome što mi proglasimo). Pa se onda manja uvjerljivost ”vrsne biti” za artefakte nego za organizme prenosi, barem meni tako izgleda (a i Bergsonu: https://protreptikos.wordpress.com/2006/03/16/individua-ulomak-iz-henri-bergson-stvaralacka-evolucija/), i na manju uvjerljivost ”pojedinačnih biti” koje u sebe uključuju i tu vrsnu bit.