Aristotelova četiri uzroka? (ulomak iz W. K. C. Guthrie, Povijest grčke filozofije VI)

Za Aristotela ima četiri vrste ”uzroka” kojima stvari duguju svoje postojanje. Nakon Heideggerovog osebujnoga (https://protreptikos.wordpress.com/2006/03/19/cetverostrukost-uzroka-ulomak-iz-martin-heidegger-pitanje-o-tehnici/) evo i Guthrieovog jasnoga tumačenja.

pojedinačna bit? (ulomak iz Saul Kripke, Imenovanje i nužnost)

Što je bit nekog pojedinačnog materijalnog predmeta, bio on ovaj tu stol, mačak Srećko ili Elizabeta II.? Postoji li uopće nešto takvo kao što je ”bit”, a posebno ”bit pojedinačnog predmeta”?

”Bitno svojstvo neke stvari (bića) jest svojstvo bez kojega ta stvar ne bi bila stvar koja jest. U filosofskoj tradiciji vodila se rasprava o tome postoje li samo vrsne biti (na primjer bit mačaka zajednička svim mačkama) ili postoje i biti pojedinaca (na primjer jedinstvena bit ili ”ovost” mačka Srećka). Aristotelovci su bili skloniji samo vrsnim bitima, dok je Leibniz predložio i postojanje individualnih biti.” (Nenad Miščević)

Saul Kripke smatra da postoji ne samo vrsna nego i pojedinačna bit, te kao odrednice te biti navodi prije svega podrijetlo i materijalni supstrat pri nastanku, a potom i vrsnu bit (što mi sve zvuči dosta aristotelovski: eficijentni uzrok, materijalni materijalni uzrok i sklop formalnog i svršnog uzroka koji određuje ”stolstvo” nečega što je stol). Ipak, primjer sa živim individuama izgleda mi uvjerljivije nego primjer s artefaktom (što uostalom vrijedi i za Aristotela: https://protreptikos.wordpress.com/2006/02/07/biologijska-paradigma-aristotelove-materije-ulomak-iz-montgomery-furth-transtemporalna-stabilnost-u-aristotelovskih-supstancija/ ). Naprosto, dok je ”biti stol” nešto što očito ovisi o nama (stol je ono što mi proglasimo stolom), ”biti mačka” nije nešto takvo (mačka može imati potomke samo sa drugom mačkom, neovisno o tome što mi proglasimo). Pa se onda manja uvjerljivost ”vrsne biti” za artefakte nego za organizme prenosi, barem meni tako izgleda (a i Bergsonu: https://protreptikos.wordpress.com/2006/03/16/individua-ulomak-iz-henri-bergson-stvaralacka-evolucija/), i na manju uvjerljivost ”pojedinačnih biti” koje u sebe uključuju i tu vrsnu bit.

spregnutost? (ulomak iz David Bohm, Cjelovitost i implicitni red)

Jedan osobiti ”paradoks” kvantne mehanike poznat je pod nazivom pokus Einsteina, Podolskog i Rosena. Radilo se o jednom od Einsteinovih slavnih ”misaonih pokusa” koji je, u međuvremenu, stekao i pravu eksperimentalnu potvrdu.

Dakle, ključno je to da se u stanovitim situacijama dva ”predmeta” koji su u trodimenzionalnom prostoru odvojeni i (naizgled) nezavisni moraju smatrati jednim te istim predmetom u nekom višedimenzionalnom prostoru. Tada ta dva predmeta pokazuju neku vrstu povezanosti za koju ne možemo reći da je uzročna u uobičajenom smislu riječi. Naime, nije zamislivo da utjecaj ide prostorom od jednog predmeta ka drugome tijekom nekog vremena. Ali, ta povezanost je ipak posve realna, mada je ne-lokalna. Ona počiva na tome da su ta dva predmeta u određenom smislu jedan jedini predmet.

Radi li se tu ipak o uzročnosti? Čini mi se da tu nema potrebe za odustajanjem od pojma uzroka. Kad vidimo munju i čujemo grom, tad je jasno da nije munja uzrok groma, nego da se radi o jednoj ”stvari” koja se očituje na dva vremenski malo odvojena načina, svjetlošću i zvukom. Možemo reći i da je ta ”stvar” uzrok munji i gromu, kao što možemo reći da munja i grom jesu aspekti te ”stvari”. Tako možemo i na gornjem primjeru reći da je ona trodimenzionalna riba uzrok dvodimenzionalnih projekcija, kao i to da te dvodimenzionalne projekcije jesu aspekti trodimenzionalne ribe. Isto tako za one atome: ta dva trodimenzionalna atoma jesu aspekti jednog šestodimenzionalnog sistema, čak i nakon raspada molekule koja je bila očitovanje tog sistema u trodimenzionalnom prostoru.

Naravno, mnogima je teško uvažiti realnost ne-trodimenzionalnog prostora. Čini mi se da kantovsko shvaćanje prostora kao uvjeta mogućnosti iskustva tu može pomoći. Ipak, postoji važna razlika između Bohmovog i Kantovog pristupa. Za Kanta sama ”stvar” (ili, kako on to naziva, ”stvar po sebi”) ostaje zauvijek skrivena, transcedentna. Bohm, pak, smatra da se o samoj ”stvari” može zaključivati posredstvom onoga što se očituje. Sama stvar je implicitna u onome što se očituje (što je eksplicitno). Ali, svako to očitovanje je tek djelomično i nepotpuno – i to u tolikoj mjeri koliko svaka konačnost nikad ne može obuhvatiti beskonačnost.

(klikni na naslov)

pro-izvođenje? (ulomak iz Martin Heidegger, Pitanje o tehnici)

”Zašto?” Aristotel kaže da se na to pitanje može odgovoriti na četiri različita načina, koji su u povijest filosofije ušli kao Aristotelov četverostruki pojam uzroka. Što je od te četverostrukosti ostalo danas? Za većinski stav, jedva išta: danas se pod tim pojmom podrazumijeva samo jedan, ”causa efficiens”. Za Martina Heideggera, u njegovoj potrazi za primjerenim izrazom mnogostrukosti načina bitka, to je poticaj ka vlastitim poimanjima raskrivanja kao stvaralačkog pro-izvođenja iz skrivenog/implicitnog u neskriveno/eksplicitno.

(klikni na naslov)

biologijska paradigma Aristotelove materije? (ulomak iz Montgomery Furth, Transtemporalna stabilnost u aristotelovskih supstancija)

Za razliku od uobičajenog mehaničkog materijalizma, u materijalizmu procesa nema nikakvih čvrstih i nepromjenjivih ”čestica” koje bi bile ”građevne opeke” univerzuma. I same ”čestice” su tek neki proces. Tu uopće nema ni opeka ni građenja – unaprijed promašuju sve metafore koje potječu iz iskustva s krutim stanjem tvari. To da je u jedinstvenom tijeku materije ipak moguće razlikovati neke individue ne slijedi iz njihove međusobne bitne odvojenosti (kao kod dijelova mehanizma), nego iz relativne postojanosti likova/obrazaca/formi gibanja tog tijeka. Baš kao što je na rijeci moguće razlikovati jedan vir od drugoga, mada je točnu granicu svakoga vira teško odrediti. Dakle, bića su prije poput kratkotrajnih virova (”disipativne strukture”) na tekućini koji se isprepleću, nego poput čvrstih zupčanika koji međudjeluju.
Aristotelova, biologijski inspirirana, predočba materije
je neprekinuta, kontinuum tvarnog postojanja; drugim riječima, nema praznog prostora. A bez praznog prostora demokritovske predočbe o čvrstim česticama koje međudjeluju padaju (doslovno) ”u vodu” (naime, u kontinuum).