uzvišeno? (ulomak iz Damir Barbarić, Uz Markovićevo tumčenje divotnog i tragičnog)

Dok je logika, odnosno pojmovno mišljenje, kako je to lijepo rekao Hegel, poput sove koja uzlijeće navečer, neko naknadno mišljenje (nachdenken) onog prošlog koje okončava u “nihil admirari” (https://protreptikos.wordpress.com/2014/07/24/nihil-admirari-ulomak-iz-damir-barbaric-o-mjestu-filozofiranja/), dotle pak, vjerujemo li Franji Markoviću, ono estetičko može, obrne li se poraženo od svega osjetilnog i konačnog, u udivljenju “umski ćutiti”, ili, “njekim pretjecanjem unapried uzbiljavati buduće dovršeno poimanje neizmjernoga objekta”, odnosno nekako unaprijed misliti-osjećati (vordenken).

lijepo i uzvišeno, žensko i muško? (ulomak iz Imanuel Kant, O lepom i uzvišenom)

Kant zapaža da osim što ono lijepo u prirodi i umjetnosti pobuđuje osjećaje, postoji i još nešto što na sličan način pobuđuje osjećaje, a upitno je može li se i to nazvati lijepim. To drugo on naziva onim uzvišenim. Tu razliku razrađuje u svojoj Kritici moći suđenja, ali je formulira prvi put u ovom ranom spisu, gdje tu opreku lijepo-uzvišeno povezuje s nekim tradicionalnim proto-metafizičkim oprekama poput dan-noć, komično-tragično, žensko-muško.