Kad sam prvi put čuo slavni Whiteheadov navod o europskoj filosofiji kao niz marginalija uz Platona zazvučao mi je kao obožavateljsko pretjerivanje (osobito stoga što sam tada bio oduševljeni čitatelj Nietzschea, revnog antiplatonista). Danas se, pak, s time ne mogu ne složiti. Uz ono što je očito u tom iskazu (dakle, uz počast Platonu), valja uočiti još nešto: filosofija je vezana uz knjige (ona je ”niz zapisa na margini”). Te dvije stvari nisu odvojene: filosofija (za nas) započinje Platonom zato što je filosofija danas postala knjiška stvar. Naime, o Platonovim prethodnicima u filosofiranju znamo samo iz zapisa Platona i njegovih učenika. Platon je prvi filosof čiji pisani opus imamo sačuvan u cijelosti, pa utoliko prvi filosof o čijem filosofiranju možemo steći dovoljno jasno znanje. Naravno, to da je filosofija prvenstveno vezana uz knjige nije bila Platonova namjera – on je svoje spise smatrao daleko manje važnima u odnosu na praksu živih dijaloga u Akademiji. Ipak, budući da su antičke škole živog filosofiranja (naime, barem na Zapadu) odavno ugašene, jedini naš dodir s izvorima filosofske tradicije jesu knjige. Stoga Platon stoji na početku.

I to ne kao neki odavno prevladani početak, nego kao stalni uzor filosofiranja (Jaspers, Natorp, Gadamer). Pa i više od toga: kao što i druge tradicije traganja za mudrošću (primjerice buddhizam, taoizam, konfucijanizam) svoje začetnike vide kao uzor čovještva, tako se i začetnik filosofije ukazuje kao ”uzor težnji čovječanskih” (Dvorniković), kao naprosto ”veliki čovjek” (Nietzsche).