Ulomak iz članka u časopisu studenata filozofije “Čemu?”, u kojemu Kristijan Gradečak ne nudi tek kritiku nego i neke mogućnosti.
Arhiva Oznaka: volja
Odlučih se malo ozbiljnije pozabaviti trostrukošću mišljenje-osjećanje-htijenje, a u vezi s trostrukošću vremenskih “dimenzija” prošlost-sadašnjost-budućnost, pa nanovo čitam odgovarajuće odjeljke Heideggerovog “Bitka i vremena”.
Već pri prvoj bližoj usporedbi … Schopenhauerova i Schellingova shvaćanja volje … upada u oči da je volja kao metafizičko načelo u Schopenhauera pojmljena bitno monistički. … Kod toga ništa ne mijenja njegovo čvrsto uvjerenje da je volji bitno svojstvena podvojenost u sebi i sa sobom, što njezin život čini životom neprekidne razdvojenosti, prijepora i borbe […]
Heideggeru je bilo osobito značajno osloboditi se novovjekovnog pojma čovjeka kao subjekta (naravno, to nipošto ne znači da ga smješta pod objekt) – jer za subjekt je sve na što nailazi tek neki objekt. U takvom je shvaćanju svega kao objekta ontološka in-diferencija. Svejedno je susreće li subjekt neki kamen, neki cvijet, nekog čovjeka, nekog anđela ili Boga, njemu je sve podjednako objekt za njega kao subjekt.
Tradicionalna metafizika uvijek kad pita o biću u cjelini smjesta postavlja i neko najviše biće kao nositelja bitka, i sam metafizičar hoće sebe na tom najvišem biću utemeljiti. To najviše biće tradicionalne metafizike, kako to tumači Heidegger, poprima različite vidove – za Aristotela je to Bog, za Hegela apsolutni duh, za Nietzschea volja za moć, za prirodoznanstvenike prirodne zakonitosti itd. U svakom slučaju, traži se jedno biće na kojem se mogu utemeljiti sva ostala bića.
Heidegger kaže da se čovjek treba osloboditi idola kojima čovjek običava pribjegavati – to znači da nam valja u sebi ukinuti volju za samoutemeljenjem u nekom najvišem biću.
Jer shvaćajući ono najviše kao još jedno biće – makar neko osobito – ono time postaje nekim objektom za nas, za naše poimanje. A objekt se neizbježno shvaća kao nešto nama pred-ručno, nešto što je podložno našoj mani-pulaciji. Nešto dohvatljivo.
Pa bilo to biće i sam Bog, opet ga subjekt postavlja kao neki objekt kojega valja ovim ili onim lukavstvom dohvatiti. Ali jednako tako i shvati li se najviše biće kao priroda, ili moć, ili…
A sve to znači da time to ”najviše biće” uopće nije najviše biće nego da time subjekt samog sebe zapravo postavlja kao najviše biće, kao onoga koji proglašava rang, i dohvaća tako rangirana bića. Time se to ”najviše biće” pokazuje nečim doista suviše ljudskim.
(klikni na naslov)
