htijenje kao drugost? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(dvadesetpeti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Čovjek jest i prirodno biće, ali nije puko prirodno biće. Nije jednostavan nego je na razgranatom putu. Nije nešto što naprosto jest, nego je nešto što može biti. Čovjek je bivstveno ono biće koje sve može biti. … Ovakvu svemogućnost čovjek posjeduje stoga što kao čovjek […]

pro-jekti, a ne ob-jekti? (uz Martin Heidegger, Bitak i vrijeme §31)

Odlučih se malo ozbiljnije pozabaviti trostrukošću mišljenje-osjećanje-htijenje, a u vezi s trostrukošću vremenskih “dimenzija” prošlost-sadašnjost-budućnost, pa nanovo čitam odgovarajuće odjeljke Heideggerovog “Bitka i vremena”.

volja: jedna ili dvije? (ulomak iz Damir Barbarić, Volja i vrijeme)

Već pri prvoj bližoj usporedbi … Schopenhauerova i Schellingova shvaćanja volje … upada u oči da je volja kao metafizičko načelo u Schopenhauera pojmljena bitno monistički. … Kod toga ništa ne mijenja njegovo čvrsto uvjerenje da je volji bitno svojstvena podvojenost u sebi i sa sobom, što njezin život čini životom neprekidne razdvojenosti, prijepora i borbe […]

Rilke: priroda kao volja? (ulomak iz Martin Heidegger, Čemu pjesnici?)

Kao što priroda prepušta bićaodvažnosti njihova potmula užitkai nikog posebno ne štiti u grudi i granju,tako i mi nismo pratemelju našeg bitkadalje dragi: odvažuje nas. … Rilke naziva ovu pjesmu „improvizirani stihovi“. No ta nepredvidljivost otvara nam jedan vid u kojem se može jasnije misliti Rilkeovo pjesništvo. U ovom svjetskom času moramo tek naučiti da […]

bitak kao odustajanje od utemeljenja? (ulomak iz Walter Schulz, Bog novovjekovne metafizike)

Heideggeru je bilo osobito značajno osloboditi se novovjekovnog pojma čovjeka kao subjekta (naravno, to nipošto ne znači da ga smješta pod objekt) – jer za subjekt je sve na što nailazi tek neki objekt. U takvom je shvaćanju svega kao objekta ontološka in-diferencija. Svejedno je susreće li subjekt neki kamen, neki cvijet, nekog čovjeka, nekog anđela ili Boga, njemu je sve podjednako objekt za njega kao subjekt.

Tradicionalna metafizika uvijek kad pita o biću u cjelini smjesta postavlja i neko najviše biće kao nositelja bitka, i sam metafizičar hoće sebe na tom najvišem biću utemeljiti. To najviše biće tradicionalne metafizike, kako to tumači Heidegger, poprima različite vidove – za Aristotela je to Bog, za Hegela apsolutni duh, za Nietzschea volja za moć, za prirodoznanstvenike prirodne zakonitosti itd. U svakom slučaju, traži se jedno biće na kojem se mogu utemeljiti sva ostala bića.

Heidegger kaže da se čovjek treba osloboditi idola kojima čovjek običava pribjegavati – to znači da nam valja u sebi ukinuti volju za samoutemeljenjem u nekom najvišem biću.
Jer shvaćajući ono najviše kao još jedno biće – makar neko osobito – ono time postaje nekim objektom za nas, za naše poimanje. A objekt se neizbježno shvaća kao nešto nama pred-ručno, nešto što je podložno našoj mani-pulaciji. Nešto dohvatljivo.
Pa bilo to biće i sam Bog, opet ga subjekt postavlja kao neki objekt kojega valja ovim ili onim lukavstvom dohvatiti. Ali jednako tako i shvati li se najviše biće kao priroda, ili moć, ili…

A sve to znači da time to ”najviše biće” uopće nije najviše biće nego da time subjekt samog sebe zapravo postavlja kao najviše biće, kao onoga koji proglašava rang, i dohvaća tako rangirana bića. Time se to ”najviše biće” pokazuje nečim doista suviše ljudskim.

(klikni na naslov)