kaos života? (ulomak iz Volker Gerhardt, Samoodređenje. Princip individualnosti)

”Filosofija života” s početka prošlog stoljeća je, u osloncu na Nietzscheovu opreku dionisko-apolonsko, život razumjela nasuprot umu, kao kaos nasuprot redu. Ipak, čini se da je ne vidjeti red u svekolikim formama života prije jedan simptom nego neki uvid u ono bitno života.

gnothi seauton?

Ako ”sam čovjek nije, bitak su mu odnijeli Drugi”, čija je ”vladavina neupadljiva” (vidi ovdje), onda je u nastojanju da ne živim život drugih, nego svoj vlastiti, presudno spoznati to vlastito, samoga sebe. Spoznaj samoga sebe, to je nalog koji niti u sebi samom, niti u misli onoga tko je to prvi izgovorio nema značenje […]

filosofiranje kao potenciranje individualnosti? (ulomak iz Volker Gerhardt, Samoodređenje)

”teško je zamisliti da se jednoga dana više nitko neće zanimati za etička pitanja. Jer ne možemo očekivati da će čovjek opstojati bez kriza. I prema svemu što znamo o čovjeku, on će se i u tim krizama uvijek iznova smatrati izazvanim da djeluje sam prema svojim predočbama. Neće dakle zaobići vlastito razmišljanje o ciljevima i sredstvima svoga djelovanja. Stoga će uvijek iznova pitati: Što trebam činiti?”

samoodređenje: budi ti sam! (ulomak iz Volker Gerhardt, Samoodređenje. Princip individualnosti)

Mnogo razmatrani etički problem prelaska s individuuma na opću valjanost zapravo je rješiv jednostavnije nego što se priča: ako individuum sebe poima na neki način, i ako situaciju poima na neki način, i ako svoje razloge smatra dobrima, onda ih mora smatrati dobrima za bilo koga drugoga u istoj toj situaciji.

početnost?

Naša je sudbina da započinjemo od početka. Sa svakim vlastitim činom usuđujemo se na nešto što je zapravo već odavno započelo. Za svakog pojedinca sve je jednom prvi puta: prvi zubi, prvo putovanje, prvi poljubac. Jednom započnemo i samostalno misliti. No drugi su u pravilu već na milijarde načina mislili ono što mi mislimo. Unatoč […]

…jer niman postole?

– Kad ti trebaju cipele tražiš postolara, za neku kemikaliju tražiš kemičara. Kada tražiš filozofa?
– A zašto tražiš postolara, kemičara, i koga god?
– Kako zašto, zbog neke koristi.
– Što je to korist?
– Baš filozofiraš. Zna se, ono što vodi boljem životu.
– Zar se ljudi ne prepiru najčešće upravo oko toga što je bolje u životu?
– Filozof će mi reći kako trebam živjeti?
– Sam ćeš sebi reći.
– I što će mi filozof?
– Ako doista pitaš kako živjeti (pos bioteon), sam postaješ filosof.
– Ali, rekao si da se ljudi ionako spore baš oko toga.
– Samo bez da sebi izričito postave to pitanje.
– Nego?
– Zadržavaju se u nekim samorazumljivim mnijenjima.
– Dakle, ”filosof” ne treba nikome osim možda samome sebi, da se izričito pita?
– Pa, u dobar život bi moglo spadati i to da pritom imaš s kime popričati.
– A ti našao baš mene?
– Zašto ne tebe? Što ti misliš, za koga je filosofija? Tko može filosofirati? Tko treba filosofirati?
– Valjda akademski obrazovani filozofi, onako kako se kemijom bave kemičari a postolarstvom postolari.
– Hegel na jednome mjestu ismijava tu zamisao da bi za baš svaki poduhvat bila nužna prethodna naobrazba. Kaže da bismo umrli od gladi kad bi najprije trebalo naučiti fiziologiju probavnog trakta da bi se tek potom započelo jesti.
– He, he, odoljet ću usporedbi produkata probave i filozofiranja. Onda, kao što je zdrav probavni sustav dovoljan za dobro probavljanje, tako je obična zdrava pamet dovoljna za filozofiranje?

(klikni na naslov)