Marijan Cipra, Mišljenje revolucije kao revolucija mišljenja

“Cipra je diplomirao 1964. i odmah postao asistentom na Odsjeku za filozofiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Iste godine sudjeluje na »Prvom radnom savjetovanju studenata filozofije Jugoslavije« s referatom Mišljenje revolucije kao revolucija mišljenja, koji je iste godine i objavljen. Značenje je toga Ciprina referata u tome što će njegov naslov kao slogan i žargon ući među studente, a i među suradnike časopisa »Praxis« u kojemu Cipra surađuje.”

Kant i očuvanje energije? (ulomci iz C. F. von Weizsäcker, Jedinstvo prirode i iz Cindro/Colić, Fizika)

Priča se da je fizika nadišla Kantove kategorije i njegova poimanja prostora i vremena. Pa evo mali protuprimjer – jedan tako ključan fizikalni zakon kao što je zakon o očuvanju energije uvelike je aprioran (odnosno slijedi iz pred-postavke o homogenosti vremena kao uvjeta mogućnosti fizikalno opisivog iskustva). A to je (više-manje 🙂 ) rekao već Kant.

Za lakše razumijevanje sam uz Weizsäckerov ulomak dodao i relevantni ulomak iz jednog udžbenika fizike.

Schrödingerova mačka: problem mjerenja u kvantnoj fizici? (ulomak iz George Greenstein, Arthur G. Zajonc: The Quantum Challenge)

Budući da je moj core business poučavanje fizike, povremeno se time bavim i na ovom blogu. Ovaj put slavni problem Schrödingerove mačke kojemu poznatost višestruko nadilazi razumljenost. Uslijed profesionalne deformiranosti nisam odolio da uz ulomak nadodam i neke vlastite napomene. To je doprinijelo natprosječnoj dužini, ali, barem se nadam, i jasnoći zapisa.

S filosofske strane zanimljiva je (meni) prije svega radikalna trostrukost vremenske evolucije kvantnih sustava koja se ovdje opisuje: prije pokusa imamo superpoziciju višestrukih mogućnosti, sam čin pokusa se događa u nemjerljivom i zapravo neuzročnom trenutku čije je trajanje doslovno nula, i nakon pokusa imamo jednu od onih mogućnosti kao ozbiljenu (dok ostale netragom iščezavaju/kolabiraju). Što sve skupa mene (ali izgleda i jedino mene 😀 ) podsjeća na strukturu vremena budućnost-sadašnjost-prošlost kakvu doživljavamo u svakodnevnom iskustvu (budućnost ima više mogućnosti, prošlost je jedinstvena i određena, trenutak sada je odluka za jednu od mogućnosti).

ja sada kao mogućnost oslobođenja? (ulomak iz: Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike)

Individuum ergo est nunc. U riječi individuum krije se ovdje kao u šifri rješenje zagonetke vremenske sadašnjosti. Trenutak ”sada” jest individuum, ali ne samo u uskom smislu svoje nedjeljivosti, već ukoliko se shvati u najobuhvatnijem smislu tog pojma, gdje on označava jednako tako to atomon kao i nedjeljivost duševno-duhovnog ja. Paradoks trenutka ”sada” moguće je razriješiti samo onda, […]

sada i ovdje? (ulomak iz Peter Kalkavage, The Logic of Desire)

Peter Kalkavage je ponovno napisao Hegelovu Fenomenologiju duha, u suvremenom (američkom) jeziku. Srećom, nije prošao kao Borgesov Pierre Menard, prevoditelj Don Quijotea. 🙂 Ovdje s početka Fenomenologije duha, o osjetilnoj izvjesnosti ”sad i ovdje”.

Schellingov nauk o vremenu? (ulomak iz Damir Barbarić, Preludiji)

U to doba, što pod utjecajem Nietzschea (kojega sam razumijevao kao nekakvog antifilosofa) što pod utjecajem balkanskog common sense-a o ”filozofiranju” i vlastitog prirodnjačkog obrazovanja, ”filozofija” mi je značila nešto kao psovku. Vidjeh u nekom Zarezu ili Vijencu nešto Barbarićevo uz neki simpozij o Nietzscheu, pa sam odmah tu u knjižnici pogledao njegov naslov ”Preludiji”. Članak o N. sam progutao, i htio sam još. Pa sam listao dalje, ”vidi ima i o matematici 🙂 ”, ”što je ‘genealogija vremena’?” – baš sam se nešto bavio entropijom pa da vidim… I onda ovo:

”To divlje i neuređeno predsvjetsko vrijeme, kao žudnja za početkom i rađanjem, u sebi je, opet, jedna iskonska borba i prijepor. Prava je njegova narav nerazriješena opreka između ljubavi, koja u njemu goni na porod, ostavljanje i napuštanje sebe, i gnjeva, koji u golemom strahu pred gubitkom egzistencije sve čvrsto na sebe povlači, u tešku zatvorenost, ukopanost u sebe.”

Pretpostavljam da malo kome to znači mnogo, ali to je, barem što se mene tiče, jedan egzaktan opis. Barbarić, naime, prije toga kaže: ”Slomi li se i prepukne, u bljesku duhovnog pogleda ili u naglom doživljaju, onaj čvrsto zatvoreni neprekidni lanac uzroka i učinaka koji se iz prividne prošlosti preko sadašnjosti protežu k prividnoj budućnosti, ostajući zapravo uvijek u nekoj vrsti stalne prošlosti, ili, što je tu isto, stalne sadašnjosti, tada nam se tek može otvoriti pogled na «dugi tamni put vremena», na «bezdane vremena»…” ”Duhovno oko” mi je valjda kratkovidno koliko i fizička, ali ”nagli doživljaj” sam imao, i onaj prijepor nije metafora nego iskustvena realnost.

Nakon toga sa Schellingom nisam dospio daleko, no Barbarića sam pročitao sve što sam pronašao. Pritom se nekako zatekoh nagovoren na filosofiju.

bilost? (ulomak iz Friedrich Nietzsche, O koristi i šteti historije za život)

Pokušaj da se historijom bavi ”objektivno” i ”nepristrano” nije tek ”štetan”, kako kaže Nietzsche u svom mladenačkom drugom ”Nesuvremenom razmatranju” naslovljenom ”O koristi i šteti historije za život”. On je iluzoran: iz beskonačnog mnoštva prošlih događaja historičar, koliko god pedantan bio, odabire samo neke, naime one koji su relevantni. No, relevantnost se ne može metodski osigurati kao nešto nepristrano, nego počiva na procjeni historičara. Ta procjena je, pak, ovisna o onome što on smatra živim naslijeđem koje može imati neku budućnost (onim što je bilo ali nije prošlo, stoga nije ”prošlost” nego ”bilost”), a što onim naprosto prošlim, bez daljnjih posljedica na ono buduće. Dakle, što je relevantno iz prošlosti odabiremo ovisno o našim projektima budućnosti. Istodobno, naši projekti budućnosti rastu na iz prošlosti naslijeđenim prepoznatim mogućnostima. Tu kružnu strukturu u kojoj ”bilost” određuje budućnost a budućnost ”bilost”, imao je, čini se, pred očima i mladi Nietzsche u ovom ulomku.