biološka svrhovitost?

Analogija reda u našoj duši i međuljudskim odnosima (”dobra”) i reda prirode, napukla početkom Novoga vijeka usponom mehaničke prirodne znanosti (vidi kosmos?), do kraja je raskinuta neodarvinističkim objašnjenjem molekularne evolucije života. Evo kako taj raskid vidi jedan biolog. Drevni savez je raskinut. Čovjek konačno zna da je sam u neizmjernoj ravnodušnosti Univerzuma iz kojeg je igrom […]

kosmos?

Heideggerova je teza da je ”tehnika istinski cilj te ujedno potajni motiv koji određuje egzaktnu prirodnu znanost”. Čini se da je kao protuprimjer dovoljno navesti ”najstariju takvu znanost, naime, astronomiju”, koja utoliko što su njeni fenomeni dostupni samo promatranju (teoriji) a ne i dohvatljivi našim rukama (mani-pulaciji), ”već samim svojim postojanjem kroz nekoliko tisućljeća opovrgava tezu […]

nesumjerljivost?

Da neka dotad vrlo uspješna znanstvena metoda može doći do granice gdje postaje upitna – to su puno stoljeća prije Heisenberga, već na samom početku zapadnjačke znanosti, spoznali pitagorovci. Njima se posred matematike kao onog ponajviše ograničenog/racionalnog/simboličkog otvorio ponor beskonačnog/iracionalnog/realnog. Dodatna je sličnost s prošlim zapisom to što je i ovdje središnji odnos kontinuuma i […]

apeiron?

Ako je ljudsko stanje bitno takvo da sve ono što ”gradimo” (poput ”piramide”) na naizgled čvrstom, pouzdanom i konačnom ”tlu” zapravo počiva na tekućem, bezdanom i beskonačnom ”moru”, tada bismo očekivali da se srodna metaforika pojavila puno prije Hegelovih ili Nietzscheovih navoda iz prošlog zapisa. Doista, već u onome što se u historiji filosofije obično smatra […]

čestice?

– To da je stvarnost jedinstvena i da je fizička ima veliku potvrdu znanosti. Procesi u umu svode se na biologiju, kemiju i fiziku, biološki procesi na kemiju i fiziku, kemija na fiziku. To da se sve sastoji od čestica koje međudjeluju nije neka nesvjesna dogma nego fizikalna činjenica u koju sasvim svjesno vjerujem. I ono što nisu ”moderate sized dry goods” – npr. plinove, svjetlost, itd. – opisujemo pomoću čestica.
– Te fizikalne takozvane ”elementarne čestice” su krajnje apstrakcije, bliskije Platonovim idejama nego Demokritovim kvazi-krutim atomima, ”građevnim opekama svemira”. One gube svaku sličnost s opipljivim s-tvarima našega neposrednoga iskustva. Sve što o njima možemo znati jesu stanovite matematičke relacije, i vrlo posredni podatci dobiveni mjerenjima. Toliko su nedostupne neposrednom osjetilnom iskustvu da fizičari ironiziraju pridajući im bizarna svojstva poput ”boje” ili ”šarma”, koja bi mogli nazvati i bilo kako drugačije, jer su naprosto potpuno apstraktna, nevezana za bilo kakvo pred-teorijsko iskustvo (naravno, uključujući iskustva boje ili šarma).

ne znati da znaš?

Pretpostavka je grčke filo-sofije nedostatak ”mudraca”, onih koji ”znaju da znaju”; stoga filosofi poput Sokrata kao ironizirajući ”učenici” koji ”znaju da ne znaju” propituju sofiste i druge ”eksperte” u politici, umjetnosti i tehnici koji, mada znaju svoje ekspertno, racionalno priopćivo znanje, zapravo ”ne znaju da ne znaju” ono lijepo i dobro, ”pravu mjeru”.

Četvrta mogućnost, ”znanje koje ne zna za sebe”, je onog implicitnog, koje se od prošloga stoljeća naziva i ”nesvjesno”: uvjerenja i pretpostavke kojih nismo svjesni, a koje nam ipak predodređuju postupke i osjećaje. S nesvjesnim i implicitnim valja računati pri bilo kakvom razumijevanju sebe ili drugih – to možemo jer oni nisu jednostavna suprotnost našoj svijesti i govoru. Život se neprestano nalazi u nekoj vrsti ravnoteže, pa i između nesvjesnih nagona i svjesnih ljudskih motivacija i odluka. Iako među njima nema potpunog slaganja, nije riječ ni o potpunoj skrivenosti.

Filosofija oduvijek (puno prije Freuda) ima najmanje ima s izravnim prijenosom znanja (od samosvjesno-znajućih prema svjesnima svoga neznanja), a daleko više s raskrivanjem neznanja onih koji vjeruju da znaju, i istodobnim pokazivanjem skrivenih pretpostavki (”znanja za koje ne znamo”) na kojima počivaju takva uvjerenja o znanju, ili čak svako znanje uopće. Ekspliciranje implicitnog trajna je, vjerojatno beskrajna, zadaća filosofije.

”bijeg bogova” i sofistika?

Vjerujem da to što se dogodilo u Grčkoj kada se polis pretvorio iz male organske zajednice u veliko trgovište možemo pojmiti po analogiji s našim još uvijek svježim prelaskom iz ”seljačkoga naroda” u ”građansko društvo” – a što je, naravno, tek ogranak procesa koji sve intenzivnije kruži svijetom zadnjih par stoljeća. To je globalno zbivanje krenulo sa Zapada, negdje u doba kada se stoljećima vladajuća zapadnjačka duhovna tradicija prestala doživljavati obvezujućom, pa se sada planetarno zbiva isto ono što se (u daleko manjem opsegu) zbivalo u Grčkoj za vrijeme pojave sofistike. Iskorjenjivanjem ljudi istodobno iz prirode i iz obiteljski predanih životnih formi raste pustinja u kojoj sve što je bilo prije nas, što je naslijeđeno (”genetski” i ”memetski”), izgleda proizvoljno (jer je, očito, moguće životariti i bez toga). Stoga se množe svakovrsne relativizacije, pa istina, ljepota i dobro postaju puke konvencije čiji je jedini kriterij trenutni uspjeh na tržištu, odnosno, popularnost. Pritom, svakako, propada i mnogo toga što je dotad neopravdano sputavalo, te se širi dojam oslobađanja. Ali rušenje svih granica je naprosto nered, vidljiv ne samo u okolišu, nego i u dušama ljudi. Dok sofisti poučavaju snalaženje u takvim uvjetima, radi se o tome da se ti uvjeti ne prihvate.