četiri elementa?

U literaturu za ovogodišnje srednjoškolsko natjecanje iz filosofije koje se bavi meni bliskom temom “filosofija i prirodne znanosti” spadaju i ulomci iz Platonovog “Timeja”, među kojima i oni koji se bave četirima elementima. Budući da to može izgledati beznadno zastarjelo, evo nekoliko napomena.

biološka svrhovitost (teleologija)?

Analogija reda u našoj duši i međuljudskim odnosima (”dobra”) i reda prirode, napukla početkom Novoga vijeka usponom mehaničke prirodne znanosti (vidi kosmos?), do kraja je raskinuta neodarvinističkim objašnjenjem molekularne evolucije života. Evo kako taj raskid vidi jedan biolog. Drevni savez je raskinut. Čovjek konačno zna da je sam u neizmjernoj ravnodušnosti Univerzuma iz kojeg je igrom […]

kosmos?

Heideggerova je teza da je ”tehnika istinski cilj te ujedno potajni motiv koji određuje egzaktnu prirodnu znanost”. Čini se da je kao protuprimjer dovoljno navesti ”najstariju takvu znanost, naime, astronomiju”, koja utoliko što su njeni fenomeni dostupni samo promatranju (teoriji) a ne i dohvatljivi našim rukama (mani-pulaciji), ”već samim svojim postojanjem kroz nekoliko tisućljeća opovrgava tezu […]

nesumjerljivost?

Da neka dotad vrlo uspješna znanstvena metoda može doći do granice gdje postaje upitna – to su puno stoljeća prije Heisenberga, već na samom početku zapadnjačke znanosti, spoznali pitagorovci. Njima se posred matematike kao onog ponajviše ograničenog/racionalnog/simboličkog otvorio ponor beskonačnog/iracionalnog/realnog. Dodatna je sličnost s prošlim zapisom to što je i ovdje središnji odnos kontinuuma i […]

apeiron?

Ako je ljudsko stanje bitno takvo da sve ono što ”gradimo” (poput ”piramide”) na naizgled čvrstom, pouzdanom i konačnom ”tlu” zapravo počiva na tekućem, bezdanom i beskonačnom ”moru”, tada bismo očekivali da se srodna metaforika pojavila puno prije Hegelovih ili Nietzscheovih navoda iz prošlog zapisa. Doista, već u onome što se u historiji filosofije obično smatra […]

čestice?

– To da je stvarnost jedinstvena i da je fizička ima veliku potvrdu znanosti. Procesi u umu svode se na biologiju, kemiju i fiziku, biološki procesi na kemiju i fiziku, kemija na fiziku. To da se sve sastoji od čestica koje međudjeluju nije neka nesvjesna dogma nego fizikalna činjenica u koju sasvim svjesno vjerujem. I ono što nisu ”moderate sized dry goods” – npr. plinove, svjetlost, itd. – opisujemo pomoću čestica.
– Te fizikalne takozvane ”elementarne čestice” su krajnje apstrakcije, bliskije Platonovim idejama nego Demokritovim kvazi-krutim atomima, ”građevnim opekama svemira”. One gube svaku sličnost s opipljivim s-tvarima našega neposrednoga iskustva. Sve što o njima možemo znati jesu stanovite matematičke relacije, i vrlo posredni podatci dobiveni mjerenjima. Toliko su nedostupne neposrednom osjetilnom iskustvu da fizičari ironiziraju pridajući im bizarna svojstva poput ”boje” ili ”šarma”, koja bi mogli nazvati i bilo kako drugačije, jer su naprosto potpuno apstraktna, nevezana za bilo kakvo pred-teorijsko iskustvo (naravno, uključujući iskustva boje ili šarma).

Platonov Harmid: filosofija kao liječništvo duše? (ulomci Platona, Th. Szlezaka i W. K. C. Guthriea)

Motiv filosofije kao terapije (protiv pojmovnih zbrka) koji je postao opet aktualan s Wittgensteinom opće je mjesto antičke filosofije. Pritom se kod Wittgensteinove terapije: ” … smjer traži bez vodstva doktrine. Sumnja i očaj su nadasve bitni u nalaženju našeg puta. Moramo se čuvati iskušenja umirujućih objašnjenja.” Već kod Platona nalazimo na isti motiv – čisto analitički ispravak neke pojmovne zbrke ne liječi bez promjene stava, i stoga je beskoristan.

zašto je Platon pisao dijaloge? (ulomci D. Barbarića i W. K. C. Guthriea)

Filosofirati znači razgovarati. Pitati, pokušavati odgovoriti, opet pitati nešto novo ili opet isto, opet pokušati odgovoriti. Uvijek se radi o razgovoru, čak i kad mislimo sami, i kad ne izričemo svoje misli. Tada, kao što Platon kaže, ”duša razgovora sa samom sobom”. Može li filosofija, ipak, i kao zapisana, dosegnuti ”živo događanje” dijaloga? Ako je igdje to uspjela oponašati, onda zacijelo u Platonovim dijalozima.

matematičko znanje kao sjećanje? (ulomak iz Platon, Menon i W. K. C. Guthrie, Povijest grčke filozofije)

Filosofija oduvijek najmanje ima posla s jednostavnim prijenosom znanja (od onih koji su svjesni da znaju onima koji su svjesni da ne znaju), a daleko više s raskrivanjem neznanja onih koji vjeruju da znaju, i istodobnim pokazivanjem skrivenih pretpostavki (”znanja za koje ne znamo”) na kojima počivaju takva uvjerenja o znanju, ili čak svako znanje uopće. Ekspliciranje implicitnog trajna je, vjerojatno i beskrajna, zadaća filosofije. Za to je par exellence primjer Platonov nauk o anamnesis, npr. kako je prikazan u slavnom ulomku iz Menona. (Platon bi početno neosviješteno stanje prije nazvao mnijenjem nego ”znanjem” (koje ne zna za sebe), no ostaje poanta da spoznaja eksplicira ono što je implicitno ”već tu” (kao kod prisjećanja).)