zašto je Platon pisao dijaloge? (ulomci D. Barbarića i W. K. C. Guthriea)

Filosofirati znači razgovarati. Pitati, pokušavati odgovoriti, opet pitati nešto novo ili opet isto, opet pokušati odgovoriti. Uvijek se radi o razgovoru, čak i kad mislimo sami, i kad ne izričemo svoje misli. Tada, kao što Platon kaže, ”duša razgovora sa samom sobom”. Može li filosofija, ipak, i kao zapisana, dosegnuti ”živo događanje” dijaloga? Ako je igdje to uspjela oponašati, onda zacijelo u Platonovim dijalozima.

matematičko znanje kao sjećanje? (ulomak iz Platon, Menon i W. K. C. Guthrie, Povijest grčke filozofije)

Filosofija oduvijek najmanje ima posla s jednostavnim prijenosom znanja (od onih koji su svjesni da znaju onima koji su svjesni da ne znaju), a daleko više s raskrivanjem neznanja onih koji vjeruju da znaju, i istodobnim pokazivanjem skrivenih pretpostavki (”znanja za koje ne znamo”) na kojima počivaju takva uvjerenja o znanju, ili čak svako znanje uopće. Ekspliciranje implicitnog trajna je, vjerojatno i beskrajna, zadaća filosofije. Za to je par exellence primjer Platonov nauk o anamnesis, npr. kako je prikazan u slavnom ulomku iz Menona. (Platon bi početno neosviješteno stanje prije nazvao mnijenjem nego ”znanjem” (koje ne zna za sebe), no ostaje poanta da spoznaja eksplicira ono što je implicitno ”već tu” (kao kod prisjećanja).)

tko je sofist? (ulomak iz W. K. C. Guthrie, Povijest grčke filozofije)

Da se u sofistici radilo o davnoj jednokratnoj povijesnoj pojavi danas ne bismo imali osobitog razloga baviti se time. No, ako je naša današnja situacija slična onodobnoj grčkoj, možda bi je prisjećanje na sofiste moglo povratno rasvijetliti. Radi se, naime, o sad već globalnom prestanku samorazumljivog važenja naslijeđenih životnih formi (najprije tradicionalnih ali danas sve više i bioloških). Vjerujem da se isto to što se sada zbiva planetarno događalo (doduše u daleko manjem opsegu) u Grčkoj kada se polis iz male organske zajednice pretvorio u veliko trgovište, čime je postalo očito da su moguće i drugačiji vidovi života od tradicijom predanih, pa su se namnožile svakovrsne relativizacije.
Kao što reče Nietzsche: ”Doba sofista – naše doba.” Ili Sloterdijk: ”Puno je znakova da sadašnje generacije prolaze kroz prijelom svjetskih formi koji je po posljedicama i dubini barem onoliko značajan kao i onaj koji je prije 2500 godina izazvao klasičnu filosofiju. Tako bi proučavanje tog starog prijeloma moglo nadahnuti i razumijevanje ovoga aktualnoga.”

Aristotelova četiri uzroka? (ulomak iz W. K. C. Guthrie, Povijest grčke filozofije VI)

Za Aristotela ima četiri vrste ”uzroka” kojima stvari duguju svoje postojanje. Nakon Heideggerovog osebujnoga (https://protreptikos.wordpress.com/2006/03/19/cetverostrukost-uzroka-ulomak-iz-martin-heidegger-pitanje-o-tehnici/) evo i Guthrieovog jasnoga tumačenja.