je li filosofija uopće znanost?

– I što, nakon što su znanosti odbacile njen autoritet kraljice-majke, filosofija se uvrijedila pa više ne želi biti nikakva znanost? Ako nije prva i najviša, neće se igrati s ostalima? 🙂
– Ne. Kao roditeljica pojedinačnih znanosti, filosofija može biti ponosna na samostalnost i postignuća svoje djece, ali ujedno i trajno zabrinuta za smjer njihovoga razvoja, njihovu međusobnu komunikaciju i posljedice njihovoga djelovanja na svijet. Oboje spada u odgovorno roditeljstvo. 😉
– Znanosti redom sebe smatraju punoljetnima, ne trebaju tu brigu. Dakle, plodno razdoblje filosofije je dovršeno osamostaljivanjem znanosti, preostaje joj staračko grintanje nad navodnom neumjerenošću potentnijih potomaka?
– Ne znači da filosofija ne može i dalje rađati, i ne nužno daljnje znanosti.
– A što drugo?
– Znaš da se filosofi petljaju i u politiku, umjetnost, religiju, psihoterapiju, odgoj i sve ostalo. Hoće li, i gdje, u tim svojim avanturama začeti nešto novo, nije unaprijed vidljivo.

(klikni na naslov)

Quineov holizam? (ulomak iz John Dancy, Uvod u suvremenu epistemologiju)

Quine polazi od zanimljive pojave iz svijeta znanosti: različite teorije mogu imati iste opažajne posljedice. Kad se teorija ne podudara s iskustvom uvijek ima više mjesta na kojima je moguće promijeniti teoriju. Nije tako da je jasno iz iskustva (recimo pokusa) da baš na ovom mjestu teoriju moramo promijeniti.

Na primjer: kad sam ja išao u srednju školu učilo se da pri povećanju brzine, tako da se ta brzina približava brzini svjetlosti, masa tijela raste. Utoliko neka stalna sila ne može u bilo koliko vremena dovesti do proizvoljno velike brzine tijela (naime veće od brzine svjetlosti), što bi po Newtonu mogla. Danas se odustalo od takvog formuliranja teorije, i prihvaća se da je masa konstanta neovisna o brzini tijela, samo se promijenila definicija količine gibanja. Pa količina gibanja više nije linearno proporcionalna s brzinom.

Uglavnom, nije stvar u tome da su nekakvi novi pokusi nešto promijenili. Svi pokusi su isti, samo su se fizičari dogovorili o drugačijoj teoriji na osnovu istih pokusa. Teorija se mogla promijeniti ili tako da se u odnosu na Newtona promijeni definicija mase, ili tako da se promijeni definicija količine gibanja (ili možda i na neki treći način). Obje su mogućnosti potpuno su suglasne s eksperimentom.

To je ključno: teorija ne slijedi jednoznačno iz ‘činjenica’, jer moguće je tu teoriju formulirati na različite načine koji svi odgovaraju iskustvu. Zapravo niti ne sudimo iskustveno nikad o pojedinačnim rečenicama, već o skupinama rečenica, dijelovima teorije ili čitavim teorijama. Ne postoje dakle nesporne činjenice (formulirane kao iskazi) i teorije sazdane na njima, nego se istinitost svakog iskaza može procijeniti samo unutar neke teorije. Quine kaže:

“Bilo koji iskaz moze biti smatran istinitim u svim okolnostima, ako izvršimo dovoljno drastična podešavanja drugdje u sistemu.”

(klikni na naslov)