fizika i hermeneutika?

Tekst moga predavanja održanog večeras u zadarskom klubu studenata filosofije.

Oglasi

Aristotelova četiri uzroka u kvantnoj mehanici? (ulomak iz Boris Kožnjak, Eksperiment i filozofija)

Aristotelova četiri ”uzroka” (http://uvod.wordpress.com/2010/03/08/uzrok/) u interpretaciji Borisa Kožnjaka, a u dosluhu s klasicima s tog područja poput Wernera Heisenberga i Davida Bohma, pokazuju se osobito primjerenima za opis neobičnih kvantnih fenomena.

vrtoglavica?

– Odakle započeti filosofiranje danas?
– Već rekoh: npr. od rastakanja mehaničke slike svijeta uslijed otkrića moderne fizike.
– Onda bi sva filosofija prije toga bila irelevantna?
– Ne. Za urušavanje nepropitanih predočbi o osjetilnoj stvarnosti, čime je oduvijek mogla započeti filosofija (npr. kod Sokrata), više nije potrebno ići ”iza fizike” (meta ta physika). Fizika više ne podržava, kao u 18. ili 19. stoljeću, preduvjerenje da je ”prava stvarnost” nalik konkretnim rukom dohvatljivim predmetima.
– Ne izgleda tako, barem u popularnoj znanosti.
– Zato što mnogi fizičari, još više ostali prirodoznanstvenici, izbjegavaju vrtoglavicu koju takvo rastakanje izaziva. Osobito otkad je među njima prevladao američki pragmatički svjetonazor.
– Pobojao sam se da ćeš me krenuti uvjeravati, poput onih kvazi-hindusa sa Vedama, da kod štojaznam Heraklita, Platona ili Kanta već nalazimo kvantnu mehaniku ili teoriju relativnosti.
– Isto je egzistencijalno iskustvo gubitka čvrstog tla kojim započinje filosofiranje, ne fizikalni sadržaj tih teorija.

(klikni na naslov)

biološka svrhovitost?

Analogija reda u našoj duši i međuljudskim odnosima (”dobra”) i reda prirode, napukla početkom Novoga vijeka usponom mehaničke prirodne znanosti (vidi kosmos?), do kraja je raskinuta neodarvinističkim objašnjenjem molekularne evolucije života. Evo kako taj raskid vidi jedan biolog. Drevni savez je raskinut. Čovjek konačno zna da je sam u neizmjernoj ravnodušnosti Univerzuma iz kojeg je igrom […]

kretanje?

Zenonovi su paradoksi primjeri prodora onoga beskonačnoga (apeiron) u simbolički red. Ipak, sam Zenon ih je zamislio kao dokaze protiv mogućnosti (prostornog) gibanja, i uopće kretanja (promjene, postajanja, bivanja). Jesu li u tom smislu ti paradoksi davno nadiđeni? Uspijeva li nam u potpunosti statičnim simbolima obuhvatiti kretanje? Pretpostavimo da želimo na zastoru reproducirati živi prizor, […]

Heisenbergova neodređenost?

Pokušaj da se unutar simboličkog poretka jezika ipak nekako iskaže ono Realno koje je izvan toga poretka u prošlim je zapisima dospio u prilično čudnovate metafore. Još jedna potvrda da “o čemu se ne može govoriti o tome se mora šutjeti” (Wittgenstein)? Ne i za npr. Lacana, jer po njemu i najstroža primjena simbola (npr. u matematici/logici i fizici) okončava u izvansimboličnom Realnom – naime, u aporijama, pukotinama i petljama unutar same simboličke mreže. Primjer iz fizike su Heisenbergove relacije neodređenosti iz 1927.

kao u neki ocean bez obala?

”Odluka da se filosofira baca se u čisto mišljenje (- mišljenje je osamljeno pri sebi samom), – ona se baca kao u neki ocean bez obala; sve one šarene boje, sve točke oslonca iščezle su, sva uobičajena prijateljska svjetla ugasla su. Samo jedna zvijezda, unutarnja zvijezda duha sjaji; ona je polarna zvijezda. Ali prirodno je da duh u njegovoj samotnosti sa sobom spopada, tako reći, neka jeza; još se ne zna gdje se hoće izaći, kamo se stiže. Među onim što je iščezlo nalazi se mnogo toga što si ni pod svu cijenu svijeta ne bi htjelo ukinuti, a u toj samoći pak nije se to još sebi iznova uspostavilo i nema izvjesnosti o tomu hoće li se to opet naći, hoće li se to ponovo dati.”