fizičari i njemačka sklonost metafizici? (ulomci B. Russella i W. Heisenberga)

Ne samo da se bias spram metafizike pokazuje u njemačkoj filosofiji (nasuprot uglavnom english-speaking analitičke) , nego su i neki od najvećih znanstvenika prošlog stoljeća – Einstein, Pauli, Gödel i Heisenberg – pokazivali takve sklonosti.

realnost mogućnosti i kvantna mehanika? (ulomak iz Kastner, Kauffman, Epperson, Taking Heisenberg’s Potentia Seriously)

Kome treba još jedna najnovija (iz listopada ove godine) interpretacija kvantne mehanike? Nikome, ako to nije upravo ona prava. 😮 A nešto poput nje zagovaram već godinama (npr. ovdje:
http://www.forum.hr/showpost.php?p=14477833&postcount=581 ).

Aristotelova četiri uzroka u kvantnoj mehanici? (ulomak iz Boris Kožnjak, Eksperiment i filozofija)

Aristotelova četiri ”uzroka” (http://uvod.wordpress.com/2010/03/08/uzrok/) u interpretaciji Borisa Kožnjaka, a u dosluhu s klasicima s tog područja poput Wernera Heisenberga i Davida Bohma, pokazuju se osobito primjerenima za opis neobičnih kvantnih fenomena.

vrtoglavica?

– Odakle započeti filosofiranje danas?
– Već rekoh: npr. od rastakanja mehaničke slike svijeta uslijed otkrića moderne fizike.
– Onda bi sva filosofija prije toga bila irelevantna?
– Ne. Za urušavanje nepropitanih predočbi o osjetilnoj stvarnosti, čime je oduvijek mogla započeti filosofija (npr. kod Sokrata), više nije potrebno ići ”iza fizike” (meta ta physika). Fizika više ne podržava, kao u 18. ili 19. stoljeću, preduvjerenje da je ”prava stvarnost” nalik konkretnim rukom dohvatljivim predmetima.
– Ne izgleda tako, barem u popularnoj znanosti.
– Zato što mnogi fizičari, još više ostali prirodoznanstvenici, izbjegavaju vrtoglavicu koju takvo rastakanje izaziva. Osobito otkad je među njima prevladao američki pragmatički svjetonazor.
– Pobojao sam se da ćeš me krenuti uvjeravati, poput onih kvazi-hindusa sa Vedama, da kod štojaznam Heraklita, Platona ili Kanta već nalazimo kvantnu mehaniku ili teoriju relativnosti.
– Isto je egzistencijalno iskustvo gubitka čvrstog tla kojim započinje filosofiranje, ne fizikalni sadržaj tih teorija.

(klikni na naslov)

biološka svrhovitost (teleologija)?

Analogija reda u našoj duši i međuljudskim odnosima (”dobra”) i reda prirode, napukla početkom Novoga vijeka usponom mehaničke prirodne znanosti (vidi kosmos?), do kraja je raskinuta neodarvinističkim objašnjenjem molekularne evolucije života. Evo kako taj raskid vidi jedan biolog. Drevni savez je raskinut. Čovjek konačno zna da je sam u neizmjernoj ravnodušnosti Univerzuma iz kojeg je igrom […]

kretanje i definicija brzine?

Zenon je svoje paradokse zamislio kao dokaze protiv mogućnosti (prostornog) gibanja, i uopće kretanja (promjene, postajanja, bivanja). Jesu li u tom smislu ti paradoksi davno nadiđeni? Uspijeva li nam u potpunosti statičnim simbolima obuhvatiti kretanje? Pretpostavimo da želimo na zastoru reproducirati živi prizor, mimohod pukovnije, primjerice… Kako reproducirati gipkost i raznovrsnost života? … Napravimo trenutačne […]

Heisenbergova neodređenost?

Pokušaj da se unutar simboličkog poretka jezika ipak nekako iskaže ono Realno koje je izvan toga poretka u prošlim je zapisima dospio u prilično čudnovate metafore. Još jedna potvrda da “o čemu se ne može govoriti o tome se mora šutjeti” (Wittgenstein)? Ne i za npr. Lacana, jer po njemu i najstroža primjena simbola (npr. u matematici/logici i fizici) okončava u izvansimboličnom Realnom – naime, u aporijama, pukotinama i petljama unutar same simboličke mreže. Primjer iz fizike su Heisenbergove relacije neodređenosti iz 1927.

čestice?

– To da je stvarnost jedinstvena i da je fizička ima veliku potvrdu znanosti. Procesi u umu svode se na biologiju, kemiju i fiziku, biološki procesi na kemiju i fiziku, kemija na fiziku. To da se sve sastoji od čestica koje međudjeluju nije neka nesvjesna dogma nego fizikalna činjenica u koju sasvim svjesno vjerujem. I ono što nisu ”moderate sized dry goods” – npr. plinove, svjetlost, itd. – opisujemo pomoću čestica.
– Te fizikalne takozvane ”elementarne čestice” su krajnje apstrakcije, bliskije Platonovim idejama nego Demokritovim kvazi-krutim atomima, ”građevnim opekama svemira”. One gube svaku sličnost s opipljivim s-tvarima našega neposrednoga iskustva. Sve što o njima možemo znati jesu stanovite matematičke relacije, i vrlo posredni podatci dobiveni mjerenjima. Toliko su nedostupne neposrednom osjetilnom iskustvu da fizičari ironiziraju pridajući im bizarna svojstva poput ”boje” ili ”šarma”, koja bi mogli nazvati i bilo kako drugačije, jer su naprosto potpuno apstraktna, nevezana za bilo kakvo pred-teorijsko iskustvo (naravno, uključujući iskustva boje ili šarma).

prirodna zakonitost: činjenična i/ili normativna?

Idealnost prirodnih zakona čini ih neobično nalik platoničkim idejama: Oni upravljaju s tvari i gibanjima, ali sami nisu tvarni niti se gibaju. Ne može ih se vidjeti niti izvagati ili dotaknuti; leže izvan područja osjetilnog iskustva. Potencijalno su prisutni uvijek i svugdje. Nemaju nikakvog fizičkog izvora niti porijekla. Oni su sveprisutni, nepromjenjivi, univerzalni i sebe-održavajući. […]