Riječ metafizika različitim ljudima (pa i različitim filosofima) znači razne stvari, ali najčešće značenje i danas i kroz povijest je isto što i ontologija (koja se još tradicionalno naziva metaphysica generalis), dakle znanje o tome što uistinu jest, što zapravo postoji. Po jednom je gledištu metafizika je nepotrebna jer na pitanje o tome što zapravo […]
(osamnaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Bivstvena cjelina je istina kao mogućnost istosti bića i duha. Ta mogućnost istine onda stoji kao ono vodeće, kao arche filosofiranja. Kad bi filosofija poput sove koja uzlijeće u sumrak nastupala uvijek tek post festum, kad je zbivanje dovršeno, ono što bi ona samo mišljenjem spoznavala […]
(deseti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Na samom početku Uvoda u MM Cipra navodi novovjekovne filosofe, od Descartesa, preko Husserla do Heideggera (a mogao je i mnoge druge, vidi: kao u neki ocean bez obala?) da bi pokazao „posvemašnju samoupitnost“ filosofije i filosofa. Međutim, odmah potom, okrećući se antičkoj filosofiji i Aristotelovoj Metafizici, dolazi do „posve […]
Ne samo da se bias spram metafizike pokazuje u njemačkoj filosofiji (nasuprot uglavnom english-speaking analitičke) , nego su i neki od najvećih znanstvenika prošlog stoljeća – Einstein, Pauli, Gödel i Heisenberg – pokazivali takve sklonosti.
Kome treba još jedna najnovija (iz listopada ove godine) interpretacija kvantne mehanike? Nikome, ako to nije upravo ona prava. 😮 A nešto poput nje zagovaram već godinama (npr. ovdje:
http://www.forum.hr/showpost.php?p=14477833&postcount=581 ).
Tekst moga predavanja održanog večeras u zadarskom klubu studenata filosofije.
Aristotelova četiri ”uzroka” (http://uvod.wordpress.com/2010/03/08/uzrok/) u interpretaciji Borisa Kožnjaka, a u dosluhu s klasicima s tog područja poput Wernera Heisenberga i Davida Bohma, pokazuju se osobito primjerenima za opis neobičnih kvantnih fenomena.
– Odakle započeti filosofiranje danas?
– Već rekoh: npr. od rastakanja mehaničke slike svijeta uslijed otkrića moderne fizike.
– Onda bi sva filosofija prije toga bila irelevantna?
– Ne. Za urušavanje nepropitanih predočbi o osjetilnoj stvarnosti, čime je oduvijek mogla započeti filosofija (npr. kod Sokrata), više nije potrebno ići ”iza fizike” (meta ta physika). Fizika više ne podržava, kao u 18. ili 19. stoljeću, preduvjerenje da je ”prava stvarnost” nalik konkretnim rukom dohvatljivim predmetima.
– Ne izgleda tako, barem u popularnoj znanosti.
– Zato što mnogi fizičari, još više ostali prirodoznanstvenici, izbjegavaju vrtoglavicu koju takvo rastakanje izaziva. Osobito otkad je među njima prevladao američki pragmatički svjetonazor.
– Pobojao sam se da ćeš me krenuti uvjeravati, poput onih kvazi-hindusa sa Vedama, da kod štojaznam Heraklita, Platona ili Kanta već nalazimo kvantnu mehaniku ili teoriju relativnosti.
– Isto je egzistencijalno iskustvo gubitka čvrstog tla kojim započinje filosofiranje, ne fizikalni sadržaj tih teorija.
(klikni na naslov)
Analogija reda u našoj duši i međuljudskim odnosima (”dobra”) i reda prirode, napukla početkom Novoga vijeka usponom mehaničke prirodne znanosti (vidi kosmos?), do kraja je raskinuta neodarvinističkim objašnjenjem molekularne evolucije života. Evo kako taj raskid vidi jedan biolog. Drevni savez je raskinut. Čovjek konačno zna da je sam u neizmjernoj ravnodušnosti Univerzuma iz kojeg je igrom […]
Zenon je svoje paradokse zamislio kao dokaze protiv mogućnosti (prostornog) gibanja, i uopće kretanja (promjene, postajanja, bivanja). Jesu li u tom smislu ti paradoksi davno nadiđeni? Uspijeva li nam u potpunosti statičnim simbolima obuhvatiti kretanje? Pretpostavimo da želimo na zastoru reproducirati živi prizor, mimohod pukovnije, primjerice… Kako reproducirati gipkost i raznovrsnost života? … Napravimo trenutačne […]
nagovor na filosofiju 