Heisenbergova neodređenost?

Pokušaj da se unutar simboličkog poretka jezika ipak nekako iskaže ono Realno koje je izvan toga poretka u prošlim je zapisima dospio u prilično čudnovate metafore. Još jedna potvrda da “o čemu se ne može govoriti o tome se mora šutjeti” (Wittgenstein)? Ne i za npr. Lacana, jer po njemu i najstroža primjena simbola (npr. u matematici/logici i fizici) okončava u izvansimboličnom Realnom – naime, u aporijama, pukotinama i petljama unutar same simboličke mreže. Primjer iz fizike su Heisenbergove relacije neodređenosti iz 1927.

čestice?

– To da je stvarnost jedinstvena i da je fizička ima veliku potvrdu znanosti. Procesi u umu svode se na biologiju, kemiju i fiziku, biološki procesi na kemiju i fiziku, kemija na fiziku. To da se sve sastoji od čestica koje međudjeluju nije neka nesvjesna dogma nego fizikalna činjenica u koju sasvim svjesno vjerujem. I ono što nisu ”moderate sized dry goods” – npr. plinove, svjetlost, itd. – opisujemo pomoću čestica.
– Te fizikalne takozvane ”elementarne čestice” su krajnje apstrakcije, bliskije Platonovim idejama nego Demokritovim kvazi-krutim atomima, ”građevnim opekama svemira”. One gube svaku sličnost s opipljivim s-tvarima našega neposrednoga iskustva. Sve što o njima možemo znati jesu stanovite matematičke relacije, i vrlo posredni podatci dobiveni mjerenjima. Toliko su nedostupne neposrednom osjetilnom iskustvu da fizičari ironiziraju pridajući im bizarna svojstva poput ”boje” ili ”šarma”, koja bi mogli nazvati i bilo kako drugačije, jer su naprosto potpuno apstraktna, nevezana za bilo kakvo pred-teorijsko iskustvo (naravno, uključujući iskustva boje ili šarma).

prirodna zakonitost: činjenična i/ili normativna?

Idealnost prirodnih zakona čini ih neobično nalik platoničkim idejama: Oni upravljaju s tvari i gibanjima, ali sami nisu tvarni niti se gibaju. Ne može ih se vidjeti niti izvagati ili dotaknuti; leže izvan područja osjetilnog iskustva. Potencijalno su prisutni uvijek i svugdje. Nemaju nikakvog fizičkog izvora niti porijekla. Oni su sveprisutni, nepromjenjivi, univerzalni i sebe-održavajući. […]

lijepo? stvarno? (ulomci R. Penrosea, W. Heisenberga i C. F. von Weizsäckera)

Diraca, Schrödingera, Einsteina, Feynmana, i mnoge druge … uvelike je vodila estetska privlačnost teorijskih zamisli koje su predlagali. Po mom mišljenju vrijednost takvih estetičkih razmatranja je nesporna – ona igraju temeljno važnu ulogu pri odabiru uvjerljivih prijedloga za nove teorije fundamentalne fizike. Takve estetske prosudbe ponekad mogu izražavati naprosto jasnu potrebu za matematički koherentnom shemom; […]

obični jezik kao osnova?

Nijedna znanost ne može biti temeljna, jer se svaka temelji na razumijevanju koje se odvija u svakodnevnom pred-znanstvenom jeziku i postupanju. Kada nešto razumijemo? Kad to znamo reći svojim riječima – tu lekciju iz osnovne škole vrijedi trajno zapamtiti.

pitagorovski način mišljenja? (ulomak iz Oskar Becker, Veličina i granica matematičkog načina mišljenja)

Ponekad se u tome da smo mi na Zapadu skloni brojčani, količinski omjer uzeti za bit stvari, vidi naslijeđe pradavnog pitagorovskog iskona naše znanosti. Doista je već ta najstarija europska filosofska ”škola” nastojala u stvarima misliti njihov ”takoreći aritmetički kostur” , naime ”formulu”, a što je omiljeni postupak i današnjih na matematički formalizam oslonjenih znanosti. Ipak, pitagorovci nisu zaboravljali da su tako određene ”granice” (peras) stvari stalno u napetosti s onim što nadilazi granicu (apeiron). Ta dva ”praelementa” ne stoje jedan nasuprot drugom (poput demokritovskih ”čestica” i ”praznog prostora”), niti je ”idealni karakter” jasno omeđenih matematičkih predmeta nespojiv s ”tekućim karakterom” osjetilnih stvari. Međuodnos tih dvaju ”principa” prožima ne samo osjetilno opazive stvari nego i same brojeve. To da su pitagorovci čak i njih smatrali složevinama možda se prije može razumjeti obraćanjem pažnje na elementarni čin brojanja nego li usporedbom sa suvremenim definicijama broja. Da bismo uopće imali što za brojati najprije iz kontinuuma (apeiron) osjetilnog iskustva obrubljujemo stvari čineći ih odjelitima (diskontinuiranima) i tek stoga brojivima; ali tim omeđenjem (peras) element bezgraničnog nije naprosto iščezao, nego se sad nalazi u samim brojevima i njihovoj tendenciji nizanja u beskonačno.

(klikni na naslov)