prirodna zakonitost: činjenična i/ili normativna?

Idealnost prirodnih zakona čini ih neobično nalik platoničkim idejama: Oni upravljaju s tvari i gibanjima, ali sami nisu tvarni niti se gibaju. Ne može ih se vidjeti niti izvagati ili dotaknuti; leže izvan područja osjetilnog iskustva. Potencijalno su prisutni uvijek i svugdje. Nemaju nikakvog fizičkog izvora niti porijekla. Oni su sveprisutni, nepromjenjivi, univerzalni i sebe-održavajući. […]

lijepo? stvarno? (ulomci R. Penrosea, W. Heisenberga i C. F. von Weizsäckera)

Diraca, Schrödingera, Einsteina, Feynmana, i mnoge druge … uvelike je vodila estetska privlačnost teorijskih zamisli koje su predlagali. Po mom mišljenju vrijednost takvih estetičkih razmatranja je nesporna – ona igraju temeljno važnu ulogu pri odabiru uvjerljivih prijedloga za nove teorije fundamentalne fizike. Takve estetske prosudbe ponekad mogu izražavati naprosto jasnu potrebu za matematički koherentnom shemom; […]

obični jezik kao osnova? (ulomci P. Strawsona, R. Thurnhera, C. F. v. Weizsäckera, T. Vukelje i W. Heisenberga)

Nijedna znanost ne može biti temeljna, jer se svaka temelji na razumijevanju koje se odvija u svakodnevnom pred-znanstvenom jeziku i postupanju. Kada nešto razumijemo? Kad to znamo reći svojim riječima – tu lekciju iz osnovne škole vrijedi trajno zapamtiti.

pitagorovski način mišljenja? (ulomak iz Oskar Becker, Veličina i granica matematičkog načina mišljenja)

Ponekad se u tome da smo mi na Zapadu skloni brojčani, količinski omjer uzeti za bit stvari, vidi naslijeđe pradavnog pitagorovskog iskona naše znanosti. Doista je već ta najstarija europska filosofska ”škola” nastojala u stvarima misliti njihov ”takoreći aritmetički kostur” , naime ”formulu”, a što je omiljeni postupak i današnjih na matematički formalizam oslonjenih znanosti. Ipak, pitagorovci nisu zaboravljali da su tako određene ”granice” (peras) stvari stalno u napetosti s onim što nadilazi granicu (apeiron). Ta dva ”praelementa” ne stoje jedan nasuprot drugom (poput demokritovskih ”čestica” i ”praznog prostora”), niti je ”idealni karakter” jasno omeđenih matematičkih predmeta nespojiv s ”tekućim karakterom” osjetilnih stvari. Međuodnos tih dvaju ”principa” prožima ne samo osjetilno opazive stvari nego i same brojeve. To da su pitagorovci čak i njih smatrali složevinama možda se prije može razumjeti obraćanjem pažnje na elementarni čin brojanja nego li usporedbom sa suvremenim definicijama broja. Da bismo uopće imali što za brojati najprije iz kontinuuma (apeiron) osjetilnog iskustva obrubljujemo stvari čineći ih odjelitima (diskontinuiranima) i tek stoga brojivima; ali tim omeđenjem (peras) element bezgraničnog nije naprosto iščezao, nego se sad nalazi u samim brojevima i njihovoj tendenciji nizanja u beskonačno.

(klikni na naslov)

jedan (ne)suvremeni razgovor? (ulomak iz Verner Hajzenberg, Fizika i metafizika)

Ovaj se Nagovor iz svoga temeljnog sub specie aeternitatis stava rijetko upušta u suvremene (dnevno)političke teme. Iznimka je ovaj zapis povodom nesretnog slučaja neprimjerenih reakcija islamskog svijeta na neprimjerene karikature Božjega poslanika u jednim danskim novinama. Zbog toga su (kako to već biva pri Mi protiv Vas navijačkim grupiranjima) danske zastave u nekim dijelovima svijeta gorjele, a u drugim se (podjednako ne-danskim) dijelovima svijeta s ponosom podizale kao simbol prvenstva slobode govora ispred religijske dogme. Mada je izvjesno kako se radilo o još jednom slučaju proizvedenom u laboratorijima kreatora ”sukoba civilizacija”, ipak sam se pridružio isticanju danske zastave. Jer, koliko god mali narodi sa stajališta velikih mogli izgledati poput pijuna u njihovoj igri, s jednog se drugog stajališta vidi kako igre završavaju, igrači se mijenjaju, a pijuni ostaju na tabli te zadržavaju svoj karakter i u novim igrama. Da je možda takav slučaj sa slobodarskom tradicijom danskoga naroda svjedoči fizičar Niels Bohr. Glas drugoj strani, onoj koja je osjećala pravednički borbeni polet, pozvanost na velika djela, posudio je drugi fizičar, Werner Heisenberg. U svakom slučaju to što se njihov razgovor odvijao 1924. ne čini ga manje primjerenim 2006. godine.

(klikni na naslov)

kao u neki ocean bez obala?

”Odluka da se filosofira baca se u čisto mišljenje (- mišljenje je osamljeno pri sebi samom), – ona se baca kao u neki ocean bez obala; sve one šarene boje, sve točke oslonca iščezle su, sva uobičajena prijateljska svjetla ugasla su. Samo jedna zvijezda, unutarnja zvijezda duha sjaji; ona je polarna zvijezda. Ali prirodno je da duh u njegovoj samotnosti sa sobom spopada, tako reći, neka jeza; još se ne zna gdje se hoće izaći, kamo se stiže. Među onim što je iščezlo nalazi se mnogo toga što si ni pod svu cijenu svijeta ne bi htjelo ukinuti, a u toj samoći pak nije se to još sebi iznova uspostavilo i nema izvjesnosti o tomu hoće li se to opet naći, hoće li se to ponovo dati.”

Heisenberg između Platona i Aristotela? (ulomak iz Boris Kožnjak, Kvantna mehanika i ontologija)

Razlika u shvaćanju ontologije u podlozi kvantne mehanike između Nielsa Bohra i Wernera Heisenberga u jednom smislu odgovara razlici između Kanta i Platona. Bohr smatra da nam to što elektron jest izvan procesa mjerenja mora ostati zauvijek skriveno, i da o tome nema smisla govoriti. Dakle, nešto poput Kantove ”stvari o sebi” koja je nespoznatljiva, dok su spoznatljive tek njene pojave (kod Bohra, pojave su ono što opisuje ‘klasična’, pred-kvantna mehanika). Heisenberg nasuprot tome smatra da – mada je ono što opažamo doista tek pojava, dakle ozbiljena mogućnost – ipak nam matematička teorija daje i uvid u samu bit (odnosno formu), dakle u ono što je iza pojave, ili prethodi pojavi.

Da bi taj aspekt koji je ”iza pojave” povezao s onim što se pojavljuje, Heisenberg ponavlja Aristotelov postupak, odnosno, uvodi razliku između onoga što je potencijalno/moguće i onoga što je aktualno/ozbiljeno. Elementarne čestice nisu same po sebi neke stvari poput stvari našeg svakidašnjeg iskustva, dakle poput nekih kamenčića, ili biljarskih kuglica, ili valova na vodi i slično. Elementarne su čestice tek potencijalnosti. Ono što te potencijalnosti prevodi u aktualnosti, dakle ono što ozbiljuje jednu od mogućnosti jest proces mjerenja.

(klikni na naslov)