čemu povijest filosofije? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(šesnaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Moj omiljeni fizičar David Bohm, osim fizikom i onim što je nazivao „mišljenjem cjeline“ (odnosno metafizikom, mada on to nije tako htio nazvati), cijeloga života se bavio i dijalogom. To je naposljetku poprimilo jednu specifičnu praksu nazvanu Bohmian dialogue, gdje bi se dvadesetak ili više ljudi […]

Dilthey: struktura? (ulomci Wilhelma Diltheya i Hans-Georga Gadamera)

Devetnaesto je stoljeće donijelo istodobno ogromno povjerenje u prirodne znanosti i skepsu spram filosofije. U svjetlu tehnološkog razvitka, te golemih uspjeha fizike i Darwinove teorije, činilo se da nikakvo drugo objašnjenje do prirodoznanstvenog nije niti moguće niti potrebno.
No, je li tako? Ako netko stvara nesnosnu buku, a netko drugi predivnu glazbu, je li objašnjenje da se u oba slučaja radi o titranjima čestica zraka dovoljno i jedino moguće?
Prihvaćajući suvremena prirodoznanstvena objašnjenja kao točna, ipak se čini da nam je uz njih potrebna još jedna drugačija razina razumijevanja. U dvadesetom su stoljeću neke od knjiga koje su najdublje ukazivale na te neprirodoznanstvene razine razumijevanja imale u naslovima riječ struktura (Th. Kuhn: Structure of Scientific Revolutions, N. Chomsky: Syntactic Structures, C. Lévi-Strauss: Les Structures élémentaires de la parenté,…)
Gadamer početak takvog (protu)kretanja nalazi kod Diltheya.