Daleko od nekog “božanskog glasa u nama”, savjest se u psihoterapeutskoj praksi Berta Hellingera pokazala kao vrlo zemaljska sila. Hellinger tu odbacuje opreku kultura vs. priroda, napomenom da ”to ‘zna’ čak i pas”. Savjest kao pripadnost tada ne bila ”druga priroda bića koje govore”, i ”djelovala samo u području kulture”, nego bi bila svojstvena i ne-govorećim životinjama. Sličnu neprekinutost između životinjskih i ljudskih zajednica vidi i biolog Rupert Sheldrake, koji oboje objašnjava svojim pojmom morfičkih polja kao nositelja organizacijskih svojstava materijalnih sustava.