nesjedinljivo znanje? (ulomak iz Tihomir Vukelja, Nesjedinljivo znanje: Bohrov doprinos filozofskoj teoriji spoznaje)

Prirodoslovci su uglavnom ”redukcionisti”: vjeruju da je psihologija u načelu svodiva na biologiju, biologija na fiziku. Ne i Niels Bohr, kako tumači Tihomir Vukelja: on je vjerovao da su neka područja iskustvenog znanja nesjedinljiva sa ”mehaničkom predočbom prirode”, kakvu je uspostavila klasična nerelativistička fizika. Tu misli na introspektivna iskustva (gdje je nemoguće razdvojiti subjekt i objekt) i biološka iskustva (radi svrhovitosti žive prirode koja se u fizici ne pojavljuje). Ali, još spornije, i sama fizika je u sebi nesjedinljiva: teorija relativnosti i kvantna mehanika ne uspijevaju se sklopiti u neproturječnu sjedinjenu ”predočbu prirode” usporedivu s paradigmatskom ”klasičnom” (do 20. stoljeća).

(klikni na naslov)

znanje i ne-znanje: 3+1?

Kako Platonova trodijelna definicija znanja stoji spram slavnog Sokratovog ”znam da ne znam”? Možda je pravi razlog zbog  kojega Platon/Sokrat  na koncu odbacuje trodijelnu definiciju znanja to što zna da znanje okončava u nečemu što ga nadilazi? Da je to nedefinirljivo znanje o vlastitom ne-znanju istinitije, opravdanije, vjerodostojnije od znanja definiranoga kao ”opravdano istinito vjerovanje”? […]

opravdano istinito vjerovanje? (ulomak iz Igor Bezinović, Problem određenja znanja kao opravdanog istinitog vjerovanja)

Može li trodijelnost trodijelne odredbe znanja kao ”opravdanog istinitog vjerovanja” biti podržana trostrukim ontologijama poput Popperovih ”triju svjetova” (https://protreptikos.wordpress.com/2009/04/28/tri-svijeta-ulomak-iz-karl-popper-three-worlds/)? Mada tekstovi o njoj u pravilu započinju pripoviješću kako su je filosofi tisućljećima držali za neupitnu, prije će biti da je ta trodijelna definicija postala općepoznata među filosofima tek otkad su je 1963. slavno opovrgnuli Gettierovi protuprimjeri.

Edmund Gettier je trodijelnu definiciju znanja formulirao ovako:

S zna da p akko:
• (i) p (tj., p je istinit),
• (ii) S vjeruje da p,
• (iii) S ima opravdanje vjerovati da p

Da bih znao da je ovo tu čaša, 1. to treba stvarno biti čaša, 2. ja trebam vjerovati da je to čaša i 3. trebam moći drugima opravdati/objasniti svoje vjerovanje da je to čaša. Odnosno, znanje je opravdano istinito vjerovanje. Ako ono nije istina, ili ako ja ne vjerujem, ili ako ne mogu opravdati drugima svoje vjerovanje, tad ne znam.

Gettier je dao nekoliko protuprimjera opravdanog istinitog vjerovanja koje nije znanje, i time opovrgnuo ovu definiciju. Ili?

”Slažem se s onima koji u Gettierovim primjerima ne vide ništa važnije od“puke tehničke vježbe” (Dancy, 2001:36).”, kaže Bezinović.

Postoji li kakav razlog da je ta ”intuitivno prihvatljiva i neproblematična” definicija znanja upravo trodijelna?

Lako je vidjeti da se vjerovanje odnosi na prvo lice (ja vjerujem ili ne vjerujem), istinitost na treće lice, na ”objekt” (to jest tako ili nije tako), a opravdanost na drugo lice, na druge ljude (vama opravdavam svoje vjerovanje da je to istina). Otud izgleda da se (barem u prvoj aproksimaciji) trodijelna definicija znanja i trostruke ontologije dobro slažu.

Popper: znanje i svijet 3? (ulomak iz Darko Polšek, Pokušaji i pogreške)

Barem za znanje o predmetima ”svijeta 1”, čini se da postoji jasna paralela između Popperove trostruke ontologije (https://protreptikos.wordpress.com/2009/04/28/tri-svijeta-ulomak-iz-karl-popper-three-worlds/) i trodijelnosti znanja (iz klasične ”trodijelne definicije”). Istinitost se odnosi na ”svijet 1”, vjerovanje na ”svijet 2”, opravdanost na ”svijet 3”.

Ali Popper nipošto nije prihvaćao trodijelnu definiciju znanja!

Čini se da Popper, možda paradoksalno, baš zato što odbacuje trodijelnost znanja, a ipak joj ne može posve izbjeći, pomiče tu trodijelnost u ontologiju. Pa mu znanje nije trodijelno, ali zato jest svijet!

Samo, ne vidim osobitog smisla u pitanju radi li se o ontološkoj strukturi stvarnosti ili o našim kategorijalnim učitavanjima. Najbolje teorije koje imamo o stvarnosti, mada su sasvim pogrešive i svakako sasvim ”naše”, ipak su 1. najbolje teorije i 2. teorije o stvarnosti. Ona skeptička mudrolija koja kaže ”naše teorije nemaju veze sa stvarnošću” doista nema veze sa stvarnošću, pa je svakako nepogrešiva. Ali, ne ubrajam joj to u prednost.

Dakle, nasuprot Popperu (trostrukost je ontološka, u svijetu a ne u znanju) i Polšeku (trostrukost je epistemološka, u našem znanju a ne u svijetu), ja sam, naravno, uz Platona: trostrukost psihe je analogna trostrukosti kosmosa.

episteme? (uz ulomak iz Aristotel, Nikomahova etika i Martin Heidegger, Platon: Sophistes)

[nastavak na aletheia? (ulomak iz Martin Heidegger, Platon: Sophistes)] Već prije rekosmo kako postoje dva dijela duše, jedan koji je razuman i drugi koji je nerazuman. Sad na isti način valja razlučiti i u dijelu koji je razuman. Nek se pretpostavi da ima dva dijela u tome koji je razuman — jedan kojim promatramo ona od […]

Heisenbergova neodređenost?

Pokušaj da se unutar simboličkog poretka jezika ipak nekako iskaže ono Realno koje je izvan toga poretka u prošlim je zapisima dospio u prilično čudnovate metafore. Još jedna potvrda da “o čemu se ne može govoriti o tome se mora šutjeti” (Wittgenstein)? Ne i za npr. Lacana, jer po njemu i najstroža primjena simbola (npr. u matematici/logici i fizici) okončava u izvansimboličnom Realnom – naime, u aporijama, pukotinama i petljama unutar same simboličke mreže. Primjer iz fizike su Heisenbergove relacije neodređenosti iz 1927.

fundacionalizam vs. koherentizam: piramida i splav?

Zamislimo znanost kao zgradu, i neka svrha te zgrade bude čvrstoća. Čim se postavi čvrst temelj, ta bi svrha bila ispunjena. No budući da se ne može živjeti u pukom temelju niti se samo njime štititi od hotimičnog napada neprijatelja ni od nehotimičnih ćudi vremena, dodaju mu se zidovi, a nad njih se postavlja krov. […]

matematičko znanje kao sjećanje? (ulomak iz Platon, Menon i W. K. C. Guthrie, Povijest grčke filozofije)

Filosofija oduvijek najmanje ima posla s jednostavnim prijenosom znanja (od onih koji su svjesni da znaju onima koji su svjesni da ne znaju), a daleko više s raskrivanjem neznanja onih koji vjeruju da znaju, i istodobnim pokazivanjem skrivenih pretpostavki (”znanja za koje ne znamo”) na kojima počivaju takva uvjerenja o znanju, ili čak svako znanje uopće. Ekspliciranje implicitnog trajna je, vjerojatno i beskrajna, zadaća filosofije. Za to je par exellence primjer Platonov nauk o anamnesis, npr. kako je prikazan u slavnom ulomku iz Menona. (Platon bi početno neosviješteno stanje prije nazvao mnijenjem nego ”znanjem” (koje ne zna za sebe), no ostaje poanta da spoznaja eksplicira ono što je implicitno ”već tu” (kao kod prisjećanja).)

implicitno znanje? (ulomak iz Andrej Ule, Znanost i realizam)

Filosofija oduvijek najmanje ima posla s jednostavnim prijenosom znanja (od onih koji su svjesni da znaju onima koji su svjesni da ne znaju), a daleko više s raskrivanjem neznanja onih koji vjeruju da znaju, i istodobnim pokazivanjem skrivenih pretpostavki (”znanja za koje ne znamo”) na kojima počivaju takva uvjerenja o znanju, ili čak svako znanje uopće. Ekspliciranje implicitnog trajna je, vjerojatno i beskrajna, zadaća filosofije.

(ne) znati da (ne) znaš?

Sokrat apolonijski poziv na samospoznaju tumači kao insistiranje na vlastitom uvidu i vlastitoj odluci, dok mu je tradicionalni religijski smisao podsjećanje na smrtnost čovjeka spram besmrtnosti boga. S ovog drugog gledišta oslonac na sebe može značiti obijest (hybris) koja zanemaruje uvjetovanost i konačnost čovjeka; s onog prvog gledišta pozivanje na čovjekovu nemoć spram bogova izgleda kao zahtjev za podvrgavanjem, odnosno, odustajanje od vlastite autonomije. Nakon našeg znanstveno-demokratskog prosvjetiteljstva (kao i nakon sofistike) tu autonomiju više od religijskih tradicija ugrožava prevelik oslonac na stručnjake (koji tobože znaju što i kako) – u osobnom životu na psihologe, life-coacheve, gurue,… a u zajedničkom na ”znanost” (npr. ekonomiju) i birokrate. Ali, ljudska konačnost naspram bogova ne znači samo smrtnost, nego i konačnost čovjekova znanja. Zato na pitanje o dobrom životu ne mogu odgovoriti nikakvi eksperti – političari, literati ni tehnolozi – mada ih njihovo ekspertno znanje može navesti da vjeruju suprotno. Pa je od njih mudriji ne-ekspert Sokrat, koji zna da o bitnim stvarima ljudske sudbine nema stručnoga znanja nego sve počiva na vrlo pogrješivim odlukama jednog konačnog bića (naime samoga mene). Takva mudrost istodobno ispunjava oba početna zahtjeva: i ”pobožni” za skromnošću pred veličinom onoga što nadilazi moje moći, kao i samosvjesni za ”potenciranjem individualnosti”.