fundacionalizam vs. koherentizam: piramida i splav?

Zamislimo znanost kao zgradu, i neka svrha te zgrade bude čvrstoća. Čim se postavi čvrst temelj, ta bi svrha bila ispunjena. No budući da se ne može živjeti u pukom temelju niti se samo njime štititi od hotimičnog napada neprijatelja ni od nehotimičnih ćudi vremena, dodaju mu se zidovi, a nad njih se postavlja krov. […]

matematičko znanje kao sjećanje? (ulomak iz Platon, Menon i W. K. C. Guthrie, Povijest grčke filozofije)

Filosofija oduvijek najmanje ima posla s jednostavnim prijenosom znanja (od onih koji su svjesni da znaju onima koji su svjesni da ne znaju), a daleko više s raskrivanjem neznanja onih koji vjeruju da znaju, i istodobnim pokazivanjem skrivenih pretpostavki (”znanja za koje ne znamo”) na kojima počivaju takva uvjerenja o znanju, ili čak svako znanje uopće. Ekspliciranje implicitnog trajna je, vjerojatno i beskrajna, zadaća filosofije. Za to je par exellence primjer Platonov nauk o anamnesis, npr. kako je prikazan u slavnom ulomku iz Menona. (Platon bi početno neosviješteno stanje prije nazvao mnijenjem nego ”znanjem” (koje ne zna za sebe), no ostaje poanta da spoznaja eksplicira ono što je implicitno ”već tu” (kao kod prisjećanja).)

implicitno znanje? (ulomak iz Andrej Ule, Znanost i realizam)

Filosofija oduvijek najmanje ima posla s jednostavnim prijenosom znanja (od onih koji su svjesni da znaju onima koji su svjesni da ne znaju), a daleko više s raskrivanjem neznanja onih koji vjeruju da znaju, i istodobnim pokazivanjem skrivenih pretpostavki (”znanja za koje ne znamo”) na kojima počivaju takva uvjerenja o znanju, ili čak svako znanje uopće. Ekspliciranje implicitnog trajna je, vjerojatno i beskrajna, zadaća filosofije.

normativnost epistemologije? (ulomci iz članaka Zvonimira Čuljka i iz Pollock/Cruz, Contemporary Theories of Knowledge)

Ako i stoji Humeovo zapažanje da iz “jest” ne slijedi neko “treba” (https://protreptikos.wordpress.com/2005/01/20/jest-i-treba-ulomak-iz-david-hume-rasprava-o-ljudskoj-prirodi/) , ipak “jest” i “treba” nisu nepomirljivo razdvojeni: da bismo rekli da nešto “jest” potrebno je zadovoljiti određeno “treba”. Pa ukoliko i epistemologija, kao i etika, polazi od normi, nalazimo značajne analogije među njima.

iskustvo? (ulomak iz Hans-Georg Gadamer, Istina i metoda)

Stanje tabula rasa je neka fikcija – koliko god idemo unatrag u vlastitu prošlost ili ljudsku prošlost, uvijek postoje stanovite koncepcije. I svaka nova koncepcija nastaje u iskustvu opovrgavanja prethodne (koja tek tim opovrgavanjem postaje miskoncepcija). Stoga tek u krizi (krisis je i osnova riječi kritika), kad očekivanja budu iznevjerena, izniče novo poimanje. I ovdje je ”borba otac svih stvari”.
Grčka riječ za istinu je aletheia. Lethe je skrivenost, zaborav, a doslovan prijevod riječi a-letheia je ne-skrivenost, od-krivenost, ne-zaborav. No, ako je istina neskrivenost, što je to što skriva? Očekivanja očaravaju. A onaj tko je očaran, ne vidi istinu, nego samo to što ga očarava. Pa bi se ono a-letheia moglo čitati i kao raz-očaranje, prestanak očaranosti, začaranosti. Utoliko bismo možda mogli (a možda ipak i ne 🙂 ) u svakoj raz-očaranosti vidjeti i nešto pozitivno, odbacivanje onog što nas je zavodilo u pogrešno očekivanje.
Naravno, iz toga ne slijedi pesimizam – on nije ništa drugo do pokušaj preventivne razočaranosti, ne bi li se izbjegla bol razočaravanja. Ali samim time se radi o jednom očekivanju, i to vrlo pogrešnom, koje će opet dovesti do raz-očaranja (kad se uvidi da to ne uspijeva). Prije jedna spremnost da se očaranost ovom ili onom pojedinošću zamijeni za jednu očaranost procesom iskustva (očaranosti i raz-očaravanja)… a potom, tko zna…

transcendentnost uvida? (ulomak iz Nicolai Hartmann, Prilog zasnivanju ontologije)

”Mišljenju koje ima posla s pojmovima pripada pojmiti i opisati esenciju, koja je uvijek predmet pojma; egzistencija zbog svog nepojmovnog karaktera može biti shvaćena i potvrđena jedino ekstatički.”
Vezu egzistencije i ekstatičnosti naznačuje etimologija: “Ovo čisto izlaženje sugerira prefiks ”iz” u grč. riječi ekstasis i u lat. existentia, od ex-sisto, koje obje znače iz-stoj. ” Moment ”da jest” nešto razlikujemo, dakle, od toga ”što jest” to nešto. To ”što jest”, essentia, takvota, to je predmet pojmovnog mišljenja. No, može li pojmovno mišljenje ikad doći do toga da nešto jest? Ili je za to nužno izići iz pojmova? To izlaženje, iz-stoj, ek-stasis, ek-sisto, ”pružanje napolje”, trancendiranje imanencije, ”prelaženje vlastitih granica uma i izlaženje iz samoga sebe”, otvaranje,… tek to, čini se, omogućuje dolaženje u dodir s bićem, spoznavanje da nešto jest, jestote, egzistencije. Jer, pojmovi su mogući i o onome što nije, o pukim umišljajima. Može li mišljenje naći misaoni kriterij za razliku između umišljaja i zbilje? ”Mišljenju koje ima posla s pojmovima pripada pojmiti i opisati esenciju, koja je uvijek predmet pojma; egzistencija zbog svog nepojmovnog karaktera može biti shvaćena i potvrđena jedino ekstatički.”