normativnost epistemologije? (ulomci iz članaka Zvonimira Čuljka i iz Pollock/Cruz, Contemporary Theories of Knowledge)

Ako i stoji Humeovo zapažanje da iz “jest” ne slijedi neko “treba” (https://protreptikos.wordpress.com/2005/01/20/jest-i-treba-ulomak-iz-david-hume-rasprava-o-ljudskoj-prirodi/) , ipak “jest” i “treba” nisu nepomirljivo razdvojeni: da bismo rekli da nešto “jest” potrebno je zadovoljiti određeno “treba”. Pa ukoliko i epistemologija, kao i etika, polazi od normi, nalazimo značajne analogije među njima.

iskustvo? (ulomak iz Hans-Georg Gadamer, Istina i metoda)

Stanje tabula rasa je neka fikcija – koliko god idemo unatrag u vlastitu prošlost ili ljudsku prošlost, uvijek postoje stanovite koncepcije. I svaka nova koncepcija nastaje u iskustvu opovrgavanja prethodne (koja tek tim opovrgavanjem postaje miskoncepcija). Stoga tek u krizi (krisis je i osnova riječi kritika), kad očekivanja budu iznevjerena, izniče novo poimanje. I ovdje je ”borba otac svih stvari”.
Grčka riječ za istinu je aletheia. Lethe je skrivenost, zaborav, a doslovan prijevod riječi a-letheia je ne-skrivenost, od-krivenost, ne-zaborav. No, ako je istina neskrivenost, što je to što skriva? Očekivanja očaravaju. A onaj tko je očaran, ne vidi istinu, nego samo to što ga očarava. Pa bi se ono a-letheia moglo čitati i kao raz-očaranje, prestanak očaranosti, začaranosti. Utoliko bismo možda mogli (a možda ipak i ne 🙂 ) u svakoj raz-očaranosti vidjeti i nešto pozitivno, odbacivanje onog što nas je zavodilo u pogrešno očekivanje.
Naravno, iz toga ne slijedi pesimizam – on nije ništa drugo do pokušaj preventivne razočaranosti, ne bi li se izbjegla bol razočaravanja. Ali samim time se radi o jednom očekivanju, i to vrlo pogrešnom, koje će opet dovesti do raz-očaranja (kad se uvidi da to ne uspijeva). Prije jedna spremnost da se očaranost ovom ili onom pojedinošću zamijeni za jednu očaranost procesom iskustva (očaranosti i raz-očaravanja)… a potom, tko zna…

transcendentnost uvida? (ulomak iz Nicolai Hartmann, Prilog zasnivanju ontologije)

”Mišljenju koje ima posla s pojmovima pripada pojmiti i opisati esenciju, koja je uvijek predmet pojma; egzistencija zbog svog nepojmovnog karaktera može biti shvaćena i potvrđena jedino ekstatički.”
Vezu egzistencije i ekstatičnosti naznačuje etimologija: “Ovo čisto izlaženje sugerira prefiks ”iz” u grč. riječi ekstasis i u lat. existentia, od ex-sisto, koje obje znače iz-stoj. ” Moment ”da jest” nešto razlikujemo, dakle, od toga ”što jest” to nešto. To ”što jest”, essentia, takvota, to je predmet pojmovnog mišljenja. No, može li pojmovno mišljenje ikad doći do toga da nešto jest? Ili je za to nužno izići iz pojmova? To izlaženje, iz-stoj, ek-stasis, ek-sisto, ”pružanje napolje”, trancendiranje imanencije, ”prelaženje vlastitih granica uma i izlaženje iz samoga sebe”, otvaranje,… tek to, čini se, omogućuje dolaženje u dodir s bićem, spoznavanje da nešto jest, jestote, egzistencije. Jer, pojmovi su mogući i o onome što nije, o pukim umišljajima. Može li mišljenje naći misaoni kriterij za razliku između umišljaja i zbilje? ”Mišljenju koje ima posla s pojmovima pripada pojmiti i opisati esenciju, koja je uvijek predmet pojma; egzistencija zbog svog nepojmovnog karaktera može biti shvaćena i potvrđena jedino ekstatički.”

kao u neki ocean bez obala?

”Odluka da se filosofira baca se u čisto mišljenje (- mišljenje je osamljeno pri sebi samom), – ona se baca kao u neki ocean bez obala; sve one šarene boje, sve točke oslonca iščezle su, sva uobičajena prijateljska svjetla ugasla su. Samo jedna zvijezda, unutarnja zvijezda duha sjaji; ona je polarna zvijezda. Ali prirodno je da duh u njegovoj samotnosti sa sobom spopada, tako reći, neka jeza; još se ne zna gdje se hoće izaći, kamo se stiže. Među onim što je iščezlo nalazi se mnogo toga što si ni pod svu cijenu svijeta ne bi htjelo ukinuti, a u toj samoći pak nije se to još sebi iznova uspostavilo i nema izvjesnosti o tomu hoće li se to opet naći, hoće li se to ponovo dati.”

Quineov holizam? (ulomak iz John Dancy, Uvod u suvremenu epistemologiju)

Quine polazi od zanimljive pojave iz svijeta znanosti: različite teorije mogu imati iste opažajne posljedice. Kad se teorija ne podudara s iskustvom uvijek ima više mjesta na kojima je moguće promijeniti teoriju. Nije tako da je jasno iz iskustva (recimo pokusa) da baš na ovom mjestu teoriju moramo promijeniti.

Na primjer: kad sam ja išao u srednju školu učilo se da pri povećanju brzine, tako da se ta brzina približava brzini svjetlosti, masa tijela raste. Utoliko neka stalna sila ne može u bilo koliko vremena dovesti do proizvoljno velike brzine tijela (naime veće od brzine svjetlosti), što bi po Newtonu mogla. Danas se odustalo od takvog formuliranja teorije, i prihvaća se da je masa konstanta neovisna o brzini tijela, samo se promijenila definicija količine gibanja. Pa količina gibanja više nije linearno proporcionalna s brzinom.

Uglavnom, nije stvar u tome da su nekakvi novi pokusi nešto promijenili. Svi pokusi su isti, samo su se fizičari dogovorili o drugačijoj teoriji na osnovu istih pokusa. Teorija se mogla promijeniti ili tako da se u odnosu na Newtona promijeni definicija mase, ili tako da se promijeni definicija količine gibanja (ili možda i na neki treći način). Obje su mogućnosti potpuno su suglasne s eksperimentom.

To je ključno: teorija ne slijedi jednoznačno iz ‘činjenica’, jer moguće je tu teoriju formulirati na različite načine koji svi odgovaraju iskustvu. Zapravo niti ne sudimo iskustveno nikad o pojedinačnim rečenicama, već o skupinama rečenica, dijelovima teorije ili čitavim teorijama. Ne postoje dakle nesporne činjenice (formulirane kao iskazi) i teorije sazdane na njima, nego se istinitost svakog iskaza može procijeniti samo unutar neke teorije. Quine kaže:

“Bilo koji iskaz moze biti smatran istinitim u svim okolnostima, ako izvršimo dovoljno drastična podešavanja drugdje u sistemu.”

(klikni na naslov)