Individuum ergo est nunc. U riječi individuum krije se ovdje kao u šifri rješenje zagonetke vremenske sadašnjosti. Trenutak ”sada” jest individuum, ali ne samo u uskom smislu svoje nedjeljivosti, već ukoliko se shvati u najobuhvatnijem smislu tog pojma, gdje on označava jednako tako to atomon kao i nedjeljivost duševno-duhovnog ja. Paradoks trenutka ”sada” moguće je razriješiti samo onda, ukoliko iza zagonetnog bića ovog ”sada” uočimo atomičko, individualno bivstvovanje jastva. Trenutak ”sada” u najužoj je svezi s pojmovima atoma, duše, individualnoga ja. Očigledno je da je s time onda dalje u vezi besmrtnost nerazdjeljive individualne duše, kao i nužno jastveni individualni karakter boga kao vječnog i nužnog bića. Štoviše, trenutak ”sada”, istinski atomon, individualno ja čovjekovo i božansko ja – to je najneočekivaniji rezultat upravo ove analize paradoksa vremena – jesu jedno te isto. Jer po principu identitas indiscernibilium – dva ili više entiteta koji se ni po čemu ne mogu pojmovno razlikovati jesu jedno te isto – individuum se ne može kao individuum ni po čemu od individuuma razlikovati – individuum non discernitur. Ako, dakle, nema te osobine po kojoj bi se individuum od individuuma kao takav mogao razlikovati, onda su trenutak ”sada”, ja božansko i ljudsko, dakle vrijeme i bitak jedno te isto, pa treba uistinu govoriti ne o ja i o ”sada”, već s opravdanošću samo o ja sada.
Da se ova istovjetnost trenutka ”sada” – a time uopće vremena – i individuuma, atoma, ljudskog i božanskog ja, nije ranije uočila u filosofiji, tome je razlog upravo tradicionalno konsekventno razmatranje problema vremena unutar fizike, a ne i unutar metafizike – te s druge strane, relativno kasno pojavljivanje pojma jastva kao filozofijske teme (počev od Augustina, preko Descartesa i Leibniza do Hegela, koji prvi dovodi u vezu atomizam i zasebičnost, i onda do Husserla, gdje se Ja prvi put povezuje s vremenom svoje stojno-strujeće sadašnjosti – Ich in seiner stehend-strömenden Gegenwart, ali je s obzirom na transcendentalnu subjektivnost ovog Husserlovog pojma ja potpuno izgubljena njegova veza s dubinom i obuhvatnošću tradicionalnog metafizičkog problema.) (…)
Kako to, međutim, stoji s vremenom samim, ukoliko ga pomišljamo neovisno od bilo kakve metafizičke pretpostavke – što je vrijeme, ukoliko o vremenu mislimo bespretpostavno?
Vrijeme je očigledno u najužoj vezi s bivanjem. Gdje ništa ne biva, nema niti vremena. Možemo se složiti s tradicijom i u tome da je vrijeme utoliko različito od bivanja, što je mjera bivanja. Bivanje pak samo nikad nije bez bitka, jer inače kao bivanje ne bi uopće moglo biti. Ukoliko uopće nešto bivajući jest, nužno je da bitak jest. Bitak je nužna pretpostavka bivanja, bitak je nužnost bivanja. Bivanje pak kao bivanje nije nužno, ono može i ne biti, bivanje nije nužnost bitka nego njegova mogućnosti. Nužnost bitka je iskonska nužnost i svaka druga moguća nužnost izvire iz ove prapočetne nužnosti, bivanje je iskonska mogućnost i svaka druga mogućnost izvire iz ove mogućnosti bivanja. Biti pak u mogućnosti, a ne u nužnosti, znači biti u nekom smislu slobodan od nužnosti. Biti u mogućnosti bivanja a ne u nužnosti bitka znači biti u slobodi od nužnosti bitka. Bivati u toj mogućnosti znači oslobađati se od nužnosti bitka i to je pojam iskonske slobode. … Iskonsko bivanje jest, prema tome, neprekidno samooslobađanje bitka od njegove vlastite nužnosti, a mjera ovog samooslobađanja jest upravo vrijeme kao iskonsko vrijeme. Kad toga ne bi bilo, kad ne bi bilo kontinuiranog oslobađanja bitka od vlastite nužnosti posredstvom vlastitog bivanja kao mogućnosti, vremena uopće ne bi bilo.
No što ovo samooslobađanje bitka, kojega je mjera vrijeme, imade za svoj cilj, kakva je to sloboda prema kojoj bitak smjera udaljujući se s vremenom sve to više od svoje prapočetne nužnosti? Je li ta sloboda možda ono ništa, koje je prasuprotstavljeno bitku – ili pak iskonsko bivanje, makoliko težilo prema ništavilu kao prasuprotnosti bitku, ipak kao bivstvujuće bivanje, kao bivanje po bitku, nikad načelno ne može prijeći u ništa. Ovo drugo je jedino moguće misliti – bivanje kao bivanje po bitku nikad ne može prijeći u ništavilo, i zato je jedina mogućnost za bivanje da uvijek dalje bivajući, nakon što dodirne rub ništavila, nastavi svoje kretanje u smjeru natrag prema bitku samom.
U svakom času ”sada” bivanje je u jednoj krizi [krisis = odluka, razlučivanje, kušnja] kao mogućoj odluci između bitka i ništavila, i u svakom času ”sada” bivanje, ukoliko je istinsko, ukoliko hoće biti a ne ne-biti, odabire put povratka prema bitku samom, odakle je kao mogućnost poteklo. U tom smislu bivanje je samim sobom uvijek kružno bivanje od bitka prema ništavilu i natrag.
Ali ovo kruženje bivanja kao samooslobađanja bitka …, da bi to odista bilo, da se naime nikad ne bi vraćalo na ono što je već bilo u prošlosti i time umrlo kao bivanje, mora u budućnosti biti uvijek drugačije nego u prošlosti – ono se poput Orfeja nikad ne smije osvrtati – nego uvijek samo ići naprijed. Jer samo ono što je pred njim – njegova sada još slobodna budućnost – jest uistinu njegova stvarnost. Prošlost, koja je bivanjem već postala, kao postala nije više stvarnost bivanja, sadašnjost to također nije, jer ona je u svakom času ”sada” samo njegova mogućnost – istom budućnost može biti stvarnost za bivanje, i samo u budućnosti bivanje kao takvo može nalaziti svoje ispunjenje. Ova budućnost kao stvarnost bivanja jest iskonska stvarnost i kao takva uvijek različita od prošlosti kao postale nužnosti. Budućnost ne smije biti istovjetna s prošlošću, jer inače bivanje ne bi imalo stvarnosti, ne bi stvarno bivalo, nego bi samo ponavljalo svoje bivše oblike. … Budućnost je iskonska stvarnost bivanja kao prosredstvom trenutka ”sada” preoblikovana iskonska nužnost njegovog bitka. Kao stvarnost, budućnost nije neko nepostojeće prazno mjesto u bitku koje možemo ispunjavati našim željama, snovima i projektima, kako nam to padne na pamet – ako je stvarnost, budućnost nije utopija, nego sasvim određena bićevnost, naime, preoblikovana određena prošlost. Istinsko bivanje nikad ne ozbiljuje neku nestvarnu budućnost…
Budući pak da je trenutak ”sada” kao individualan istovjetan, kako smo ranije uvidjeli, s individualnim ja, tako da bez daljnjega možemo govoriti o ja sada – to ja sada, stoji uvijek pred izborom, da li će ovu iskonsku buduću stvarnost posredstvom sebe kao mogućnosti ozbiljiti, ili će je pak promašiti. Jer ja sada je kao mogućnost slobodno, ono može ozbiljivati ovu iskonsku budućnost, time ujedno iskonski ozbiljujući sebe, ili pak ovu budućnost može proigrati – bilo padajući natrag u prošlost, bilo opetujući stalno svoju trenutačnu sadašnjost – to je onda nazadovanje za ja, odnosno stajanje u mjestu.
Svako biće koje bivstvuje u vremenu, nije u trenutku ”sada” ništa drugo doli jedna mogućnost za oslobođenje od vlastite prošlosti što je postala nužnom, za volju jedne buduće stvarnosti, koja će biti uistinu, posredstvom trenutka ”sada”, preoblikovana ista ta prošlost.
ulomak iz: Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike, 21999. (1978.), str. 282.-287.
Knjigu se može kupiti u knjižarama ili kod nakladnika: Matica hrvatska
nagovor na filosofiju 
Reblogged this on aleksandra sergejevna.
Sviđa mi seSviđa mi se