božansko “ništa”? (ulomak iz Damir Barbarić, O darivanju)

U novom broju Vijenca Damir Barbarić ulazi u dijalog s Bernhardom Welteom (uz nespomenutoga Marina Heideggera koji nadviruje preko ramena) a povodom objavljivanja prijevoda Welteove knjige Filozofija religije (Matica hrvatska, 2016.)

Oglasi

uzvišeno? (ulomak iz Damir Barbarić, Uz Markovićevo tumčenje divotnog i tragičnog)

Dok je logika, odnosno pojmovno mišljenje, kako je to lijepo rekao Hegel, poput sove koja uzlijeće navečer, neko naknadno mišljenje (nachdenken) onog prošlog koje okončava u “nihil admirari” (https://protreptikos.wordpress.com/2014/07/24/nihil-admirari-ulomak-iz-damir-barbaric-o-mjestu-filozofiranja/), dotle pak, vjerujemo li Franji Markoviću, ono estetičko može, obrne li se poraženo od svega osjetilnog i konačnog, u udivljenju “umski ćutiti”, ili, “njekim pretjecanjem unapried uzbiljavati buduće dovršeno poimanje neizmjernoga objekta”, odnosno nekako unaprijed misliti-osjećati (vordenken).

čitati? (ulomak iz Damir Barbarić, Što znači “čitati”?)

U novom Vijencu Damir Barbarić slijedi vezu između čitanja i sabranosti/sabiranja koju je iznio već ranije, a objavljena je i na prvom izdanju ovoga bloga (21.2.2006): “Čitati se u našem starom jeziku zvalo ”brati”, u istom značenju kao i grčko legein, latinsko legere, ili njemačko lesen. Brati dakle znači: zbirati i sabirati, jednako sama sebe pri čitanju i u čitanju na ono bitno, dakle na ”smisao” čitanoga teksta, kao i ujedno, s druge strane, sabirati sâmo to što kao ono bitno, kao ”smisao” i ”sama stvar”, u tekstu prebiva, da bi upravo tim čitanjem tek bilo zbrano da stupi u pojavu istine. Čitanje je sve prije no nevina zabava: za čitatelja možda i ponajdublja životna avantura, za ono čitano prigoda mogućeg sjajenja u istinu, koje se onda zbiva putem zbora i zborenja, smislenoga govora, začetog u sabiranju čitanja.” (Damir Barbarić, Predgovor uz Hrestomatiju filosofije)

volja: jedna ili dvije? (ulomak iz Damir Barbarić,Volja i vrijeme)

Već pri prvoj bližoj usporedbi … Schopenhauerova i Schellingova shvaćanja volje … upada u oči da je volja kao metafizičko načelo u Schopenhauera pojmljena bitno monistički. … Kod toga ništa ne mijenja njegovo čvrsto uvjerenje da je volji bitno svojstvena podvojenost u sebi i sa sobom, što njezin život čini životom neprekidne razdvojenosti, prijepora i borbe […]

Schellingov nauk o vremenu? (ulomak iz Damir Barbarić, Preludiji)

U to doba, što pod utjecajem Nietzschea (kojega sam razumijevao kao nekakvog antifilosofa) što pod utjecajem balkanskog common sense-a o ”filozofiranju” i vlastitog prirodnjačkog obrazovanja, ”filozofija” mi je značila nešto kao psovku. Vidjeh u nekom Zarezu ili Vijencu nešto Barbarićevo uz neki simpozij o Nietzscheu, pa sam odmah tu u knjižnici pogledao njegov naslov ”Preludiji”. Članak o N. sam progutao, i htio sam još. Pa sam listao dalje, ”vidi ima i o matematici 🙂 ”, ”što je ‘genealogija vremena’?” – baš sam se nešto bavio entropijom pa da vidim… I onda ovo:

”To divlje i neuređeno predsvjetsko vrijeme, kao žudnja za početkom i rađanjem, u sebi je, opet, jedna iskonska borba i prijepor. Prava je njegova narav nerazriješena opreka između ljubavi, koja u njemu goni na porod, ostavljanje i napuštanje sebe, i gnjeva, koji u golemom strahu pred gubitkom egzistencije sve čvrsto na sebe povlači, u tešku zatvorenost, ukopanost u sebe.”

Pretpostavljam da malo kome to znači mnogo, ali to je, barem što se mene tiče, jedan egzaktan opis. Barbarić, naime, prije toga kaže: ”Slomi li se i prepukne, u bljesku duhovnog pogleda ili u naglom doživljaju, onaj čvrsto zatvoreni neprekidni lanac uzroka i učinaka koji se iz prividne prošlosti preko sadašnjosti protežu k prividnoj budućnosti, ostajući zapravo uvijek u nekoj vrsti stalne prošlosti, ili, što je tu isto, stalne sadašnjosti, tada nam se tek može otvoriti pogled na «dugi tamni put vremena», na «bezdane vremena»…” ”Duhovno oko” mi je valjda kratkovidno koliko i fizička, ali ”nagli doživljaj” sam imao, i onaj prijepor nije metafora nego iskustvena realnost.

Nakon toga sa Schellingom nisam dospio daleko, no Barbarića sam pročitao sve što sam pronašao. Pritom se nekako zatekoh nagovoren na filosofiju.

obitavati na bespuću? (ulomak iz Damir Barbarić, O mjestu filozofiranja)

”Točku gdje se odlučno razilaze glavni mogući putovi cjelokupnog filosofiranja” Barbarić vidi u odnosu spram čuđenja kao početka filosofije. Jedan od tih putova je napuštanje čuđenja u korist boljeg znanja (vidi https://protreptikos.wordpress.com/2014/07/24/nihil-admirari-ulomak-iz-damir-barbaric-o-mjestu-filozofiranja/). Drugi je prikazan ovdje, kao spremnost da se, tamo gdje razrješenje nije jasno, obitava u aporiji.