Platonova biopolitika: grad bez erosa?

A bio sam jednom s pjesnikom Sofoklom kad ga je netko zapitao: „Kako si, Sofoklo, obzirom na ljubavni žar? Još možeš sa ženom biti?” A on reče: „Ne govori, čovječe, s najvećim veseljem tomu utekoh kao od kakva bijesna i divljega gospodara.” I tada mi se učini, da je Sofoklo to lijepo rekao, a i sada mi se čini jednako tako. Jer svakako je u starosti čovjek posve miran i oslobođen od toga. Kad požude prestanu biti silovite i popuste, onda doista biva prema riječi Sofoklovoj: to znači riješiti se mnogih mahnitih gospodara. (Platon, Država, knjiga I., 329b-d)

Zašto Platon stavlja ovu anegdotu na početak velike rasprave o pravednosti u svome glavnom djelu? Ako je, kako kaže Nietzsche, „do sada svaka velika filozofija bila ispovijest njezina začetnika i neka vrsta nenamjernih i neupadljivih memoara“, možda je Platona koji piše Politeju sa 52 godine brinuo početak andropauze, pa se tješi u nedostatku hormonalne terapije? Ipak njegove naizgled usputne pričice često suzvuče s nekim važnijim temama dijaloga, a čini se da je tako i ovdje – ta priča ukazuje na jedan prethodni uvjet pod kojim valja sagledati tu raspravu o političkom uređenju. Naime, isti onaj Platon koji u Simpoziju i Fedru erotičku pogođenost, upravo mahnitost (mania), postavlja kao uvjet filosofskog života, svoju idealnu državu kojom vladaju istinski filosofi poima kao grad bez erosa:

[P]romišljeno apstrahiranje od erosa – apstrahiranje koje je značajka države – … najdojmljivije se pokazuje u dvjema činjenicama: kada Sokrat spominje temeljne potrebe koje potiču nastanak ljudskog društva, šuti o potrebi za nastavljanjem vrste, a kada prikazuje tiranina, utjelovljenje nepravednosti, predstavlja ga kao utjelovljenje erosa. … Čini se da postoji neka napetost između erosa i države i stoga između erosa i pravednosti: država može doći na svoje samo putem obezvrjeđivanja erosa. Eros poštuje vlastite zakone a ne zakone države, koliko god bili dobri; u dobroj je državi eros jednostavno podvrgnut onome što traži država. Dobra država traži da se sva čovjekova ljubav – sva spontana ljubav prema vlastitim roditeljima, vlastitoj djeci, prijateljima i voljenima – žrtvuje općoj ljubavi prema općemu. (Leo Strauss, Platon, u Strauss/Crospey, Povijest političke filozofije, str. 24.)

Iz te svojstvene napetosti između erosa i države proizlaze dva mjesta Države koja ljubiteljima Platona već tisućljećima stvaraju neugodu. Jedno je ona „plemenita laž“ koju utemeljitelji države trebaju govoriti svojim državljanima: „najveći stupanj skrbi za polis i međusobne skrbi bit će moguć tek kada svatko povjeruje u laž da su svi sugrađani, i samo oni, braća“ (Strauss, isto, str. 22.). Ta se laž o zajedničkom porijeklu, plemenita ili ne, kasnije povijesno ostvarila u nacionalizmu:

Ljudi koji jedan jezik govore i čitaju iste novine zovu se danas „nacije“ i hoće da su i zajedničkog porijekla i povijesti: što pak ni uz najgore krivotvorenje nije uspjelo. (Friedrich Nietzche, u Uvod u Nietzschea, Zagreb 1980., str. 248.)

Drugo neugodno mjesto je „komunizam djece“: među najvišim duhovnim staležom u državi (i samo unutar toga staleža) djeca trebaju biti zajednička, bez da itko zna tko je čiji roditelj a tko čije dijete! Naime, dok je ponetko spreman žrtvovati čak i svoj život za opće dobro, zahtjev za žrtvom vlastitog djeteta čini se pretjeranim za bilo kojeg čovjeka. Utoliko čovjek koliko god nesebičan dok je roditelj ima nešto što mu je (u pravilu) važnije ne samo od vlastitog života, nego i od općeg dobra. Stoga oni koji su potpuno posvećeni općem dobru ne smiju imati vlastitu djecu, odnosno, djeca trebaju biti zajednička.  

Važno je razumjeti razlog zašto se komunizam ograničuje na viši stalež ili što je prirodna zapreka komunizmu. Ono što je po prirodi privatno ili vlastito jest tijelo i samo tijelo. Potrebe ili žudnje tijela potiču ljude da koliko god mogu prošire sferu privatnoga, onoga svakom čovjeku vlastitoga. … [U] konačnici se težnji za vlastitim protivi jedino filozofija svojom potragom za istinom, koja kao takva ne može pripadati nikome. I dok je privatno par exellence tijelo, opće par exellence jest um, čisti um a ne duša općenito. (Strauss, isto, str. 25.)

Takav je „komunizam“, srećom, povijesno ostao put kojim nitko (ili barem nitko utjecajan) nije krenuo. Najbliži tome je celibat kod raznih duhovnika, među kojima kao kod Platonovog duhovnog staleža vlasništvo uglavnom jest zajedničko, ali rađanje potomstva je potpuno prepušteno ostalim staležima. Ipak, čini se da dva smjera razvoja civilizacije ukazuju da povijesno doba u kome će ta čudnovata tema doći u prvi plan tek predstoji.

Odmah bih se htio ograditi: po tim pitanjima sam instinktivno i emotivno prava konzerva. Otkad je ljudi na Zemlji rađaju ih majke, doje ih majke, svatko od nas ima jednu majku i jednoga oca (što je ne samo logički bitna nego i psihološki važna činjenica). Nasuprot tezi kako ekonomski odnosi uvjetuju sve ostale društvene odnose najteži i društveno najvažniji posao – brigu o djeci – ljudi u pravilu čine iz roditeljske ljubavi. Pa mi se čini da samorazumljivi imperativ „ne eksperimentirajte na djeci!“ i na racionalnoj razini dovoljno opravdava moj temeljni konzervativizam po pitanjima alternativa roditeljstvu. Ipak, svjestan sam da kompleksnost životnih odnosa sama po sebi dovodi do mnogih situacija koje iskaču iz ovako postavljenih okvira, i tu nemam nekih normativnih pretenzija: podržavam što god da se pri tome empirijski pokaže dobrim za razvoj djece (uz oprez spram prebrzih zaključaka).

Ali bez obzira na tu konzervativnost, ono što vidim kao smjer razvoja, barem na Zapadu, jest sve veće pretvaranje osoba u pojedince apstrahirane od svojih životnih uvjeta poput porijekla ili obitelji ili spola. Čini se da takvo čupanje iz korijena ujedno znači i ne-plodnost. Nietzscheovi „zadnji ljudi“ su zadnji ne samo po tome što ne žude nadilaziti ono što jesu, nego i naprosto generacijski, zato što ne žele imati djecu:

Individue ove vrste su, po tome kako same sebe razumiju, a još više po svom mjestu u procesu generacija, i ono što je novo i ono što je posljednje. One žive u osjećanju ne-povratka; do kraja individualiziran individuum … svoj život vodi kao krajnji potrošač sebe i svojih šansi… Izgledi za potomstvo više ne znače ponavljanje samog sebe u životnoj formi novih generacija… (Peter Sloterdijk, U istom čamcu, Beograd 2001., str. 58.)

Doista, možete li zamisliti ekipu iz Seinfelda kako drži bebu u rukama ili čuva dijete u parku? (Usput rečeno, upravo se negdje u to doba dogodio jedan kulturni obrat, tako da su tv serije prethodnog desetljeća koje su bile prepune klinaca u važnim ulogama – Family Ties, Cosby Show, Roseannne, Alf, Full House, itd. – nestale, a zamijenile su ih serije o tridesetogodišnjacima uglavnom bez djece – Seinfeld, Friends, Northern Exposure, itd.)

Statistike pokazuju da praktički sve zemlje koje su dosegle određeni životni standard imaju više umrlih nego novorođenih. Nakon što su nas desetljećima bombardirali besmislicom o ekološki neodrživoj prenaseljenosti Zemlje (iako je svakome bilo očito da jedan bogataš zagađuje više od cijelog sela sirotinje, pa problem nije naprosto broj ljudi) i mediji su naposljetku obrnuli problem: sve je manje djece. Stoga je za očekivati da će rađanje i briga o djeci sve više postajati (bio)političkim čimbenikom. U sjajnom distopijskom filmu Djeca čovječanstva (2006.) zaplet se svodi na borbu majke jedine bebe na svijetu da dijete ostane s njom, a ne da ga preuzme država ili borci za društvenu pravdu ili netko bogatiji tko mu može pružiti „bolje životne uvjete“ – i, naravno, svaki normalan gledatelj (još uvijek) navija za opciju „daj dite materi!“.

Drugo, tehnologija će prije ili kasnije dovesti do upotrebljivih umjetnih maternica i genetskih modifikacija. Tu također valja biti na oprezu – sjetimo se brzine kojom se bilo odustalo od dojenja, dotle da je proglašavano nazadnjaštvom, da bi danas opet bila prepoznata zdravstvena dobrobit dojenja i za bebe i za majke. I bez Heideggera imamo sasvim zdravorazumskih razloga za strah u pogledu tehnoloških inovacija: najsmrtonosniji čovjek prošlog stoljeća nije Mao ni Staljin ni Hitler, nego (barem po nekim procjenama) neki kemičar koji je zaradio dobre novce za General Motors uvođenjem olova u gorivo (što je omogućilo uredniji rad automobilskih motora) i freona u hladnjake, što je pak imalo katastrofalne posljedice po javno zdravlje.

Ali uz sav oprez teško je zamisliti da se taj scenarij – društveno nadzirano tehnološko začeće i rađanje djece – prije ili kasnije, barem ponegdje, neće ostvariti. Što se mene tiče, bolje kasnije, recimo za pet do deset stoljeća. Nije žurba. Možda za to vrijeme shvatimo ponešto o biti osobe što će nadilaziti ovo Kripkeovo:

Kako bi neka osoba koja potječe od drugih roditelja, iz posve različite sperme i jajašaca, mogla biti upravo ta žena? Ako ta žena postoji, možemo zamisliti da bi se različite stvari u njezinu životu mogle promijeniti… No ono što je teže zamisliti jest to da su je rodili drugi roditelji. Čini mi se da sve što potječe od drugog podrijetla ne može biti taj predmet. (vidi pojedinačna bit?)