zašto majmuni ne pokazuju? zašto ljudi pokazuju? (ulomak iz Michael Tomasello, Why Don’t Apes Point?)

Čini se da neki minimalni jezik gesta, osobito gestu pokazivanja, ljudi razumiju neovisno o kulturi, prije nego nauče jezik, dok nama srodni primati te geste teško razumiju i nikad ne koriste između sebe. Što bi značilo da differentia specifica ljudi spram drugih primata nije samo jezik, nego i jedno predjezično razumijevanje intencija drugih, a koje vjerojatno uopće omogućuje da se jezik pojavi. Posljedice mi izgledaju dalekosežne. Između ostaloga i to da sve što je eksplicitno iskazano možemo razumjeti samo unutar konteksta koji je uvelike predjezičan, odnosno implicitan. Također, čini se da je bit toga razumijevanja sagledavanje namjera drugih, što znači da razumijevanje od početka uključuje i stanoviti (recimo tako) etički motiv (usporedi: https://protreptikos.wordpress.com/2017/03/06/ja-kao-bilo-tko-drugi-ulomak-iz-j-n-findlay-axiological-ethics/). Odnosno, nije tako da druge najprije razumijemo kao neke “objekte” pa nas tek etički odgoj uči da i oni, poput nas, imaju namjere.

Richard Rorty: epistemologija vs. hermeneutika

Originally posted on Diálogos :
Richard Rorty “Rorty se ne boji onoga što Bernstein zove „kartezijanskim strahom“ (ili postoji nekakvo fundamentalno ograničenje ili smo suočeni s intelektualnim i moralnim kaosom). Filozofi koji „nadziru“ ili „utemeljuju“ čitavu kulturu, nestat će zajedno s idejom univerzalne sumjerljivosti, ali filozofija kao hermeneutika još uvijek će imati važnu ulogu, ulogu…

ljubav i spoznaja? (ulomak iz Milan Galović, Bitak i ljubav)

Milan Galović tumači Schelerov nauk o primatu ljubavi za spoznaju. Da bi u spoznaji neki ”subjekt” nekako ”izišao” van sebe prema ”objektu” potrebno je da ih nešto s-jedini. Moć koja posreduje između dvaju bića spajajući ih u jedno, i time omogućuje transcendiranje sebe i sudjelovanje na bitku drugog bića, jest ljubav. Tek to transcendiranje i sudjelovanje omogućuje spoznaju.

nesjedinljivo znanje? (ulomak iz Tihomir Vukelja, Nesjedinljivo znanje: Bohrov doprinos filozofskoj teoriji spoznaje)

Prirodoslovci su uglavnom ”redukcionisti”: vjeruju da je psihologija u načelu svodiva na biologiju, biologija na fiziku. Ne i Niels Bohr, kako tumači Tihomir Vukelja: on je vjerovao da su neka područja iskustvenog znanja nesjedinljiva sa ”mehaničkom predočbom prirode”, kakvu je uspostavila klasična nerelativistička fizika. Tu misli na introspektivna iskustva (gdje je nemoguće razdvojiti subjekt i objekt) i biološka iskustva (radi svrhovitosti žive prirode koja se u fizici ne pojavljuje). Ali, još spornije, i sama fizika je u sebi nesjedinljiva: teorija relativnosti i kvantna mehanika ne uspijevaju se sklopiti u neproturječnu sjedinjenu ”predočbu prirode” usporedivu s paradigmatskom ”klasičnom” (do 20. stoljeća).

(klikni na naslov)

znanje i ne-znanje: 3+1?

Kako Platonova trodijelna definicija znanja stoji spram slavnog Sokratovog ”znam da ne znam”? Možda je pravi razlog zbog  kojega Platon/Sokrat  na koncu odbacuje trodijelnu definiciju znanja to što zna da znanje okončava u nečemu što ga nadilazi? Da je to nedefinirljivo znanje o vlastitom ne-znanju istinitije, opravdanije, vjerodostojnije od znanja definiranoga kao ”opravdano istinito vjerovanje”? […]

opravdano istinito vjerovanje? (ulomak iz Igor Bezinović, Problem određenja znanja kao opravdanog istinitog vjerovanja)

Može li trodijelnost trodijelne odredbe znanja kao ”opravdanog istinitog vjerovanja” biti podržana trostrukim ontologijama poput Popperovih ”triju svjetova” (https://protreptikos.wordpress.com/2009/04/28/tri-svijeta-ulomak-iz-karl-popper-three-worlds/)? Mada tekstovi o njoj u pravilu započinju pripoviješću kako su je filosofi tisućljećima držali za neupitnu, prije će biti da je ta trodijelna definicija postala općepoznata među filosofima tek otkad su je 1963. slavno opovrgnuli Gettierovi protuprimjeri.

Edmund Gettier je trodijelnu definiciju znanja formulirao ovako:

S zna da p akko:
• (i) p (tj., p je istinit),
• (ii) S vjeruje da p,
• (iii) S ima opravdanje vjerovati da p

Da bih znao da je ovo tu čaša, 1. to treba stvarno biti čaša, 2. ja trebam vjerovati da je to čaša i 3. trebam moći drugima opravdati/objasniti svoje vjerovanje da je to čaša. Odnosno, znanje je opravdano istinito vjerovanje. Ako ono nije istina, ili ako ja ne vjerujem, ili ako ne mogu opravdati drugima svoje vjerovanje, tad ne znam.

Gettier je dao nekoliko protuprimjera opravdanog istinitog vjerovanja koje nije znanje, i time opovrgnuo ovu definiciju. Ili?

”Slažem se s onima koji u Gettierovim primjerima ne vide ništa važnije od“puke tehničke vježbe” (Dancy, 2001:36).”, kaže Bezinović.

Postoji li kakav razlog da je ta ”intuitivno prihvatljiva i neproblematična” definicija znanja upravo trodijelna?

Lako je vidjeti da se vjerovanje odnosi na prvo lice (ja vjerujem ili ne vjerujem), istinitost na treće lice, na ”objekt” (to jest tako ili nije tako), a opravdanost na drugo lice, na druge ljude (vama opravdavam svoje vjerovanje da je to istina). Otud izgleda da se (barem u prvoj aproksimaciji) trodijelna definicija znanja i trostruke ontologije dobro slažu.

Popper: znanje i svijet 3? (ulomak iz Darko Polšek, Pokušaji i pogreške)

Barem za znanje o predmetima ”svijeta 1”, čini se da postoji jasna paralela između Popperove trostruke ontologije (https://protreptikos.wordpress.com/2009/04/28/tri-svijeta-ulomak-iz-karl-popper-three-worlds/) i trodijelnosti znanja (iz klasične ”trodijelne definicije”). Istinitost se odnosi na ”svijet 1”, vjerovanje na ”svijet 2”, opravdanost na ”svijet 3”.

Ali Popper nipošto nije prihvaćao trodijelnu definiciju znanja!

Čini se da Popper, možda paradoksalno, baš zato što odbacuje trodijelnost znanja, a ipak joj ne može posve izbjeći, pomiče tu trodijelnost u ontologiju. Pa mu znanje nije trodijelno, ali zato jest svijet!

Samo, ne vidim osobitog smisla u pitanju radi li se o ontološkoj strukturi stvarnosti ili o našim kategorijalnim učitavanjima. Najbolje teorije koje imamo o stvarnosti, mada su sasvim pogrešive i svakako sasvim ”naše”, ipak su 1. najbolje teorije i 2. teorije o stvarnosti. Ona skeptička mudrolija koja kaže ”naše teorije nemaju veze sa stvarnošću” doista nema veze sa stvarnošću, pa je svakako nepogrešiva. Ali, ne ubrajam joj to u prednost.

Dakle, nasuprot Popperu (trostrukost je ontološka, u svijetu a ne u znanju) i Polšeku (trostrukost je epistemološka, u našem znanju a ne u svijetu), ja sam, naravno, uz Platona: trostrukost psihe je analogna trostrukosti kosmosa.