Definicija znanja kao opravdanog istinitog vjerovanja odbačena je već u dijalogu u kojemu je prvi put navedena, Platonovom Teetetu (201d), samo nekoliko stranica kasnije. U suvremeno doba slavni su Gettierovi protuprimjeri namjeravali opovrgnuti je, a po čini se većinskom mišljenju u tome i uspjeli; ipak izgleda da je to samo doprinijelo njenoj općepoznatosti budući da […]
(dvadesettreći zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Svijest … naime razlučuje od sebe nešto na što se istodobno odnosi; … i određena strana toga odnosa jest znanje. Ali od toga … razlučujemo bitak-za-sebe; to na što se znanje odnosi isto tako se od njega razlučuje, te postavlja kao bićevno i izvan toga odnosa. […]
Odnosi između glavnih političkih svjetonazora (recimo progresivci, liberali, konzervativci) obično se prikazuju u pogledu prema ekonomiji i određenim svjetonazorskim pitanjima. Meni se, pak, čini da je najuputnije sagledati ih u odnosu spram prosvjetiteljstva, makar i dvjesto godina nakon njegovog navodnog kraja, te nakon kritika koje je od onda pretrpjelo sa svih strana. Prosvjetiteljstvo je, kao […]
(sedmi zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Svi ljudi teže znanju po naravi. (Aristotel, Metafizika A, 980a) Neposredno prije nego se pozvao na taj slavni početak Aristotelove Metafizike Marijan Cipra u Uvodu Metamorfoza metafizike navodi Heideggera koji pak navodi Hegela, kako je za zdrav razum filosofija „izokrenuti svijet“. Naš bi naslovni navod doista […]
Na početku spoznajnoteorijskih istraživanjā … valja odbaciti sve što već samo pripada u oblast spoznavanja. Spoznaja je nešto nastalo putem čovjeka, nešto nastalo kroz njegovu djelatnost. Ako se spoznajna teorija zbilja treba objašnjavajući protezati na cijelu oblast spoznavanja, onda za polazište mora uzeti nešto što je tom djelatnošću ostalo posve nedirnuto, štoviše, nešto otkud sama […]
Čekajući glasno najavljivani dijalog Slavoja Žižeka i Jordana Petersona, a nakon Žižekovog ulomka prije tjedan-dva, evo i Petersona, na moju omiljenu temu o nepotpunosti prirodoznanstvenog znanja lišenog narativnosti.
Ne sviđa nam se to da je svijet uvijek već nekako interpretiran, htjeli bismo znati kakav je „kad ga nitko ne gleda“. Ali otkud nam ta očito besmislena želja? Otud što gledanje, motrenje, u svakodnevnom iskustvu u pravilu ne utječe na stvari. Imam dobre razloge za vjerovati da se mnogo toga odvija na isti način […]
Američki “matematičar, koncertni pijanist, logičar, taoist i filosof” Raymond Smullyan u ovome zanimljivom dijalogu zadire u probleme koji nastaju kad fizikalistička perspektiva u philosophy of mind susretne neizbježnu perspektivu prvoga lica, i obratno. Tekst je bio provjeravan lani na državnom natjecanju iz logike za srednjoškolce.
Jedan epistemolog iz analitičke tradicije izlaže Hegelovo epistemološko polazište iz “Fenomenologije duha”.
Čini se da neki minimalni jezik gesta, osobito gestu pokazivanja, ljudi razumiju neovisno o kulturi, prije nego nauče jezik, dok nama srodni primati te geste teško razumiju i nikad ne koriste između sebe. Što bi značilo da differentia specifica ljudi spram drugih primata nije samo jezik, nego i jedno predjezično razumijevanje intencija drugih, a koje vjerojatno uopće omogućuje da se jezik pojavi. Posljedice mi izgledaju dalekosežne. Između ostaloga i to da sve što je eksplicitno iskazano možemo razumjeti samo unutar konteksta koji je uvelike predjezičan, odnosno implicitan. Također, čini se da je bit toga razumijevanja sagledavanje namjera drugih, što znači da razumijevanje od početka uključuje i stanoviti (recimo tako) etički motiv (usporedi: https://protreptikos.wordpress.com/2017/03/06/ja-kao-bilo-tko-drugi-ulomak-iz-j-n-findlay-axiological-ethics/). Odnosno, nije tako da druge najprije razumijemo kao neke “objekte” pa nas tek etički odgoj uči da i oni, poput nas, imaju namjere.
nagovor na filosofiju 