Raymond Smullyan, Epistemološka mora

Američki “matematičar, koncertni pijanist, logičar, taoist i filosof” Raymond Smullyan u ovome zanimljivom dijalogu zadire u probleme koji nastaju kad fizikalistička perspektiva u philosophy of mind susretne neizbježnu perspektivu prvoga lica, i obratno. Tekst je bio provjeravan lani na državnom natjecanju iz logike za srednjoškolce.

Oglasi

zašto majmuni ne pokazuju? zašto ljudi pokazuju? (ulomak iz Michael Tomasello, Why Don’t Apes Point?)

Čini se da neki minimalni jezik gesta, osobito gestu pokazivanja, ljudi razumiju neovisno o kulturi, prije nego nauče jezik, dok nama srodni primati te geste teško razumiju i nikad ne koriste između sebe. Što bi značilo da differentia specifica ljudi spram drugih primata nije samo jezik, nego i jedno predjezično razumijevanje intencija drugih, a koje vjerojatno uopće omogućuje da se jezik pojavi. Posljedice mi izgledaju dalekosežne. Između ostaloga i to da sve što je eksplicitno iskazano možemo razumjeti samo unutar konteksta koji je uvelike predjezičan, odnosno implicitan. Također, čini se da je bit toga razumijevanja sagledavanje namjera drugih, što znači da razumijevanje od početka uključuje i stanoviti (recimo tako) etički motiv (usporedi: https://protreptikos.wordpress.com/2017/03/06/ja-kao-bilo-tko-drugi-ulomak-iz-j-n-findlay-axiological-ethics/). Odnosno, nije tako da druge najprije razumijemo kao neke “objekte” pa nas tek etički odgoj uči da i oni, poput nas, imaju namjere.

Richard Rorty: epistemologija vs. hermeneutika

Originally posted on Diálogos :
Richard Rorty “Rorty se ne boji onoga što Bernstein zove „kartezijanskim strahom“ (ili postoji nekakvo fundamentalno ograničenje ili smo suočeni s intelektualnim i moralnim kaosom). Filozofi koji „nadziru“ ili „utemeljuju“ čitavu kulturu, nestat će zajedno s idejom univerzalne sumjerljivosti, ali filozofija kao hermeneutika još uvijek će imati važnu ulogu, ulogu…

ljubav i spoznaja? (ulomak iz Milan Galović, Bitak i ljubav)

Milan Galović tumači Schelerov nauk o primatu ljubavi za spoznaju. Da bi u spoznaji neki ”subjekt” nekako ”izišao” van sebe prema ”objektu” potrebno je da ih nešto s-jedini. Moć koja posreduje između dvaju bića spajajući ih u jedno, i time omogućuje transcendiranje sebe i sudjelovanje na bitku drugog bića, jest ljubav. Tek to transcendiranje i sudjelovanje omogućuje spoznaju.

nesjedinljivo znanje? (ulomak iz Tihomir Vukelja, Nesjedinljivo znanje: Bohrov doprinos filozofskoj teoriji spoznaje)

Prirodoslovci su uglavnom ”redukcionisti”: vjeruju da je psihologija u načelu svodiva na biologiju, biologija na fiziku. Ne i Niels Bohr, kako tumači Tihomir Vukelja: on je vjerovao da su neka područja iskustvenog znanja nesjedinljiva sa ”mehaničkom predočbom prirode”, kakvu je uspostavila klasična nerelativistička fizika. Tu misli na introspektivna iskustva (gdje je nemoguće razdvojiti subjekt i objekt) i biološka iskustva (radi svrhovitosti žive prirode koja se u fizici ne pojavljuje). Ali, još spornije, i sama fizika je u sebi nesjedinljiva: teorija relativnosti i kvantna mehanika ne uspijevaju se sklopiti u neproturječnu sjedinjenu ”predočbu prirode” usporedivu s paradigmatskom ”klasičnom” (do 20. stoljeća).

(klikni na naslov)

znanje i ne-znanje: 3+1?

Kako Platonova trodijelna definicija znanja stoji spram slavnog Sokratovog ”znam da ne znam”? Možda je pravi razlog zbog  kojega Platon/Sokrat  na koncu odbacuje trodijelnu definiciju znanja to što zna da znanje okončava u nečemu što ga nadilazi? Da je to nedefinirljivo znanje o vlastitom ne-znanju istinitije, opravdanije, vjerodostojnije od znanja definiranoga kao ”opravdano istinito vjerovanje”? […]