transcendentalije?

Pojam transcendentalija pripada srednjovjekovnoj “kršćanskoj” filosofiji, ali budući da je moj put u filosofiju išao nekim drugim stazama, započinjem onim što je meni bio prvi susret s njima. Metafizički osnovni postav je unutarsvjetski i četverostruk: pita se za biće kao takovo, za cjelokupni sklop bića, za najviše biće i za neprikrivenost bića. Otkuda dolazi ova […]

bit filosofije je bez tla za osebujnost? (ulomci E. Finka, G.W.F. Hegela, D. Ljubimira i H.-G. Gadamera)

Nesumnjivo bi lakše i pedagoški mnogo spretnije bilo započeti filozofiju pričom o filozofiji, dati pregled njezine podjele na teoretsku i praktičnu filozofiju, a onu prvu zatim opet podijeliti na logiku, metafiziku, spoznajnu teoriju; metafiziku s njezine strane ponovno raščlaniti u ontologiju, kozmologiju, psihologiju i teologiju; u praktičnoj filozofiji razlikovati etiku, filozofiju prava i države; te […]

(sebe)obrazovanje?

– Specijalistička izobrazba, dakle, nije cjelovito obrazovanje.
– Ma to je odavno zastarjela priča. Ljudi se školuju da postanu stručni u nekom poslu.
– Možda je filosofija, u akademiji ili izvan, oduvijek nešto vremenu neprimjereno, ”zastarjelo”.
– Onda da više ne financiramo izobrazbu u akademskoj filosofiji?
– Nije to pitanje za mene. Naravno, time ne bi nestala potreba za filosofiranjem kao cjelovitim sebe-obrazovanjem.
– Kažeš da nastojanje za tom tvojom cjelovitošću, što god to bilo, nema veze sa studijem filozofije. Ali filozofi su još od Pitagore, Platona i Aristotela do Ficina, Leibniza ili Humboldta osnivali obrazovne ustanove. Čemu? – ako je cijela stvar u tome da sam sebe radikalno pitam kako živjeti? Zašto uopće ustanove ako ”filosofirati” prvenstveno znači misliti samostalno?
– Zato što je slobodni prijateljski razgovor, kao prvenstveni medij filosofiranja, jedan od preduvjeta cjelovitog obrazovanja. Te su institucije naprosto mjesto za dijalog, osobito s iskusnijima na putu filosofiranja.

(klikni na naslov)

Nietzsche: intelekt kao zaborav metaforičnosti? (ulomci F. Nietzschea, E. Finka, M. Đurića i P. Sloterdijka)

Nietzsche nije unaprijed promislio samo danas aktualnu usporedbu znanja sa (“koherentističkom”) splavi koja, umjesto da počiva na čvrstim temeljima i sigurnom tlu, pluta po beskonačnom tekućem bezdanu (“more”, “apeiron”), nego mu, već u najranijoj fazi njegova mišljenja, nije izmaknula niti njoj danas konkurentska (“fundacionalistička”) usporedba znanja (“istine”) s piramidom. Pomislimo još osobito na tvorbu pojmova. Svaka […]

svijet? (ulomak iz Eugen Fink, Uvod u filozofiju)

Što je svijet? O čemu pitamo kad pitamo o svijetu? Odgovor se čini lakim. Svijet je cjelina bića, sveukupnost bića. Ali kakva cjelina, kakva sveukupnost? Je li svijet golemo mnoštvo, ogromna hrpa stvari? Naša Zemlja sićušno zrno prašine u svemiru s njegovim zvjezdanim sustaima? Je li fizika nadležna za pitanja o svijetu, jer ona ipak […]

obrazovanje: tehnika ili slobodno duhovno sebeoblikovanje? (ulomak iz Damir Barbarić, Obrazovanje u sjeni nihilizma)

Ono bitno konkretnog povijesnog stanja odgoja i obrazovanja sažima Eugen Fink u tvrdnju da je odgoj danas bez ostatka postao znanošću, štoviše tehnikom: Jer je postao znanošću, odgoj je danas tehnika. Sve više napredujuće tehničko ustrojstvo obrazovanja danas je već dospjelo tako daleko da se u njemu više ne uspijeva vidjeti drugo do “oblikovanje ljudi, […]

igra kao realni privid? (ulomak iz Eugen Fink, Oaza sreće)

Najveća pitanja i problemi filosofije kriju se u najsvakodnevnijim riječima i stvarima. Pojam privida tako je taman i misaono posve neiscrpiv kao i pojam onoga Jest, bitka – i oba ova pojma supripadaju na jedan neprogledan, zbunjujući, upravo labirintski način, prodiru jedan u drugoga i proigravaju jedan s drugim. Mišljenje koje se u njih upušta vodi […]

Nietzscheov nihilizam? (ulomci F. Nietzschea, M. Đurića i E. Finka)

U drugom stoljeću nakon Nietzschea stvari ne izgledaju puno bolje nego u prvom (najkrvavijem u historiji). Lišeno svake svrhe, sa Zapada poteklo znanje kao moć sad luta Zemljom strahovitom bezobzirnom brzinom rušeći tisućljetnom evolucijom postale žive forme, i organske i povijesne. Sve u svrhu progresa radi progresa – kad već bolje svrhe nemamo. Mini nuklearne bombe i maksi ekološke katastrofe tek su najočitiji znaci toga kretanja. Bolje da prestanem o tome govoriti, prije nego li zapadnem u “perverzno samopotvrđivanje i samouživanje istog tog nihilizma”.