(sebe)obrazovanje?

– Specijalistička izobrazba, dakle, nije cjelovito obrazovanje.
– Ma to je odavno zastarjela priča. Ljudi se školuju da postanu stručni u nekom poslu.
– Možda je filosofija, u akademiji ili izvan, oduvijek nešto vremenu neprimjereno, ”zastarjelo”.
– Onda da više ne financiramo izobrazbu u akademskoj filosofiji?
– Nije to pitanje za mene. Naravno, time ne bi nestala potreba za filosofiranjem kao cjelovitim sebe-obrazovanjem.
– Kažeš da nastojanje za tom tvojom cjelovitošću, što god to bilo, nema veze sa studijem filozofije. Ali filozofi su još od Pitagore, Platona i Aristotela do Ficina, Leibniza ili Humboldta osnivali obrazovne ustanove. Čemu? – ako je cijela stvar u tome da sam sebe radikalno pitam kako živjeti? Zašto uopće ustanove ako ”filosofirati” prvenstveno znači misliti samostalno?
– Zato što je slobodni prijateljski razgovor, kao prvenstveni medij filosofiranja, jedan od preduvjeta cjelovitog obrazovanja. Te su institucije naprosto mjesto za dijalog, osobito s iskusnijima na putu filosofiranja.

(klikni na naslov)

Oglasi

Nietzsche: intelekt kao zaborav metaforičnosti? (ulomci F. Nietzschea, E. Finka, M. Đurića i P. Sloterdijka)

Nietzsche nije unaprijed promislio samo danas aktualnu usporedbu znanja sa (“koherentističkom”) splavi koja, umjesto da počiva na čvrstim temeljima i sigurnom tlu, pluta po beskonačnom tekućem bezdanu (“more”, “apeiron”), nego mu, već u najranijoj fazi njegova mišljenja, nije izmaknula niti njoj danas konkurentska (“fundacionalistička”) usporedba znanja (“istine”) s piramidom. Pomislimo još osobito na tvorbu pojmova. Svaka […]

kvariti mladež?

Filosofija se zbiva polazeći od nekog svjetonazora, ali tako da ga stavlja u pitanje. To polazno tlo manje su eksplicitni svjetonazori pojedinaca, a puno više duboka i često skrivena zajednička mnijenja one ljudske zajednice iz koje filosof potječe. Lacan ih naziva simboličkim redom, nepisanim/običajnim ustavom društva, koji upravlja i nadzire sve što činimo. Otkad se rodimo u određenu okolinu usvajamo pravila tog životnog svijeta, prvenstveno tako da učimo željeti ono što drugi oko nas žele.

Otud skepsa spram liberalizma i individualizma, koji bi se mogli činiti kao očit svjetonazorski odabir pri obratu od nepropitanih samorazumljivosti zajedničkih mnijenja. Pretpostavi li se, naime, da je autonomni pojedinac polazni položaj, time se dodatno skriva ionako uglavnom neosviještena i implicitna uvjetovanost ”simboličkim redom” u kojem sudjelujemo. Tu uvjetovanost putem naviknutih želja kao naše druge prirode zaborav čini tim više djelatnom. Bez priznavanja i razumijevanja tla od kojega sami polazimo, ali i bez upuštanja u ono otvoreno, nema rasta i zrelosti, nego tek ”budućnosti” unaprijed predodređenih ”skrivenom rukom zajednice”.

Kad već najčešće naprosto nepropitano činimo to što se čini u takvoj situaciji u našoj životnoj zajednici, a ”samo ako nas neki poremećaj izbaci iz normalnog, svakodnevnog načina egzistencije, možda moramo o sebi razmišljati kao o svjesnim subjektima koji odlučuju o različitim načinima slijeđenja nekog svjesnog cilja”, ne zalaže li se, onda, Sokratovo propitivanje života za ”prekid s normalnim”, za svjesni odabir jednog ”poremećaja”? Kad sve stalno propitujemo ostaje li nam vremena i energije za život? Ako sloboda odabira mora propitivati mogućnosti, ne propada li time jedna druga sloboda, naime spontana neposrednost života, pouzdani gut-feeling nesputan stalnom refleksijom? Nije li sa Sokratovom problemofilijom ”grčki opstanak izgubio svoju divnu instinktnu sigurnost”, pa je optužnica da ”kvari mladež” pogođena?

svijet? (ulomak iz Eugen Fink, Uvod u filozofiju)

Što je svijet? O čemu pitamo kad pitamo o svijetu? Odgovor se čini lakim. Svijet je cjelina bića, sveukupnost bića. Ali kakva cjelina, kakva sveukupnost? Je li svijet golemo mnoštvo, ogromna hrpa stvari? Naša Zemlja sićušno zrno prašine u svemiru s njegovim zvjezdanim sustaima? Je li fizika nadležna za pitanja o svijetu, jer ona ipak […]

obrazovanje: tehnika ili slobodno duhovno sebeoblikovanje? (ulomak iz Damir Barbarić, Obrazovanje u sjeni nihilizma)

Ono bitno konkretnog povijesnog stanja odgoja i obrazovanja sažima Eugen Fink u tvrdnju da je odgoj danas bez ostatka postao znanošću, štoviše tehnikom: Jer je postao znanošću, odgoj je danas tehnika. Sve više napredujuće tehničko ustrojstvo obrazovanja danas je već dospjelo tako daleko da se u njemu više ne uspijeva vidjeti drugo do “oblikovanje ljudi, […]