Iz “Uvoda” nedavno objavljenoga prijevoda djela “kasnog” Schellinga, o odnosu “zrenja” i dijalektike, odnosno teosofije i filosofije.
Kako se Platonove ideje u svojoj “odvojenosti” odnose spram dvaju počela peras/apeiron može nam približiti pojam matematičkog limesa: proces beskonačnog približavanja nikad ne doseže konac/granicu/ideju.
Može izgledati čudno da objavljujem ulomak iz recenzije knjige stare 35 godina, prevedene kod nas već 20 godina, iz koje ulomak postoji na ovom blogu već 10 godina (https://protreptikos.wordpress.com/2006/09/04/platonov-nepisani-nauk-o-dva-pocela-ulomak-iz-hans-kramer-platonovo-utemeljenje-metafizike/ ). Ali, budući da knjiga o kojoj se radi donosi jedan prilično revolucionaran pogled na jednu filosofiju staru 2400 godina, onda tih par desetljeća ne znači mnogo.
Fizikalisti pojavu iskustva objašnjavaju ovako: imamo nešto poput hrpe lego kockica, koje se međusobno slučajno spajaju i gibaju na razne načine, i kad to spajanje i gibanje postane dovoljno složeno (ali baš jako, jako složeno), pojavi se iskustvo. To se naziva „emergencija“. Strawson jr., u skladu sa slavnom pojmovnom strogošću analitičke filosofije, odgovara: „Don’t belive it. It’s silly.“ Čini se kao primjeren odgovor.
Zašto bi se mislilo da vrijeme ima smjer? Čini se da to ide usuprot onome što fizičari često kažu. Mislim da to pitanje ide malo naopako. Pođite do čovjeka na ulici i pitajte ga ima li vrijeme smjer, razlikuje li se budućnost od prošlosti, ne kreće li se vrijeme prema budućnosti. To je prirodni pogled. Zanimljivije […]
Čini se da neki minimalni jezik gesta, osobito gestu pokazivanja, ljudi razumiju neovisno o kulturi, prije nego nauče jezik, dok nama srodni primati te geste teško razumiju i nikad ne koriste između sebe. Što bi značilo da differentia specifica ljudi spram drugih primata nije samo jezik, nego i jedno predjezično razumijevanje intencija drugih, a koje vjerojatno uopće omogućuje da se jezik pojavi. Posljedice mi izgledaju dalekosežne. Između ostaloga i to da sve što je eksplicitno iskazano možemo razumjeti samo unutar konteksta koji je uvelike predjezičan, odnosno implicitan. Također, čini se da je bit toga razumijevanja sagledavanje namjera drugih, što znači da razumijevanje od početka uključuje i stanoviti (recimo tako) etički motiv (usporedi: https://protreptikos.wordpress.com/2017/03/06/ja-kao-bilo-tko-drugi-ulomak-iz-j-n-findlay-axiological-ethics/). Odnosno, nije tako da druge najprije razumijemo kao neke “objekte” pa nas tek etički odgoj uči da i oni, poput nas, imaju namjere.
In memoriam Hubert Dreyfus: podsjećanje na klasični susret AI i hermeneutike početkom sedamdesetih. Doduše, AI-evci najprije nisu obraćali pažnju na šašavog kolegu s odsjeka za filosofiju koji ih je uvjeravao da to što rade ne može uspjeti, ali valjda im je u međuvremenu došlo do glave. 🙂
