Kant tvrdi da znanje općenito jest odnos prema objektima. Može se reći da je taj odnos prema objektima temeljno zoran [opažajan]: Na kakav se god način i pomoću kojih god sredstava neka spoznaja odnosila na predmete, ipak je zor [opažanje] onaj način pomoću kojega se ona neposredno odnosi na predmete i za čim teži sve […]
[T]ranscendentalna uobrazilja, kao čista sinteza, obrazuje suštinsko jedinstvo čistog opažaja (vreme) i čistog mišljenja (apercepcija). … Čistu uobrazilju Kant uvodi kao „neophodnu funkciju duše“. Explicite osvetliti položene temelje metafizike … znači odrediti čovekove duševne moći. „Po sebi je razumljivo“, ako je metafizika, po Kantovim sopstvenim rečima, imanentna ljudskoj prirodi, da zasnivanje metafizike ide tim smerom. […]
[Grčka riječ ἐπιφάνεια, epipháneia, izvedena je od glagola φαίνειν, phainein, pojaviti se (otud i riječ fenomen) i označava osobito pojavu božanstva obožavatelju. Kršćanski blagdan istoga naziva (također se naziva i Θεοφάνεıα, Bogojavljanje) slavi Isusovo krštenje na Jordanu (također i još ponešto, ovisno o tradiciji, ali ovaj tekst se odnosi na krštenje). (op.d.)] Isusovo krštenje je glavno otajstvo […]
Po mnijenju boja, po mnijenju slatko, po mnijenju gorko, a zapravo (uistinu) atomi i prazan prostor. (Demokrit, fr. B125) Od Demokrita, preko Johna Lockea, do Rutherforda i suvremenih prirodoznanstvenika čujemo isti refren: naše opažanje makroskopskih predmeta ne daje nam samu stvarnost, nego se ta stvarnost zapravo svodi na bezbojne itsl. čestice. Gdje onda nastaju te […]
zlata jer oni tražeći zemlju mnogu preruju i pronađu malo (Heraklit) A sve kušajte; što je dobro, zadržite! (Sv. Pavao) Tako se i ovoga tragatelja moglo vidjeti na predavanjima o tibetskom buddhizmu, transcendentalnoj meditaciji, umijeću disanja i koječemu sličnom, pa se i okušah se u ponekoj „duhovnoj tehnici“, kako se to danas naziva, koje su se nudile na takvim […]
[H]istorijsko istraživanje nije dostatno za izgradnju razumijevanja povijesti, a svaka individualna sudbina uvijek je drugačija od cjeline zbivanja u kojoj sudjeluje. Razumijevanje povijesti iziskuje dinamički zor triju momenata: najprije uvjeta u kojima određeno zbivanje nastaje, potom mogućnosti koje leže u naravi individua svakog stupnja, te naposljetku historijskih događaja kao pojavnog spleta uvjetā i mogućnostī. Dok […]
Pitam se ne rađa li se čovjek i umire u jednom životu bezbroj puta. Samo sjećanje je ono što ga povezuje s bivšim životima; ono prokleto sjećanje što ga tjera da pati, ali i ono sjećanje uz koje možda shvati tko je sada i što mu je činiti – graditi hram života svog, arhitekture po […]
Kažu da se svi ljudi rađaju kao aristotelovci ili platonisti. To je isto kao da se kaže da nema apstraktne rasprave koja, u jednom času, ne bi bila polemika Aristotela i Platona; diljem stoljeća i zemljopisnih širina mijenjaju se imena, narječja, lica, ali ne i vječni antagonisti. (J. L . Borges, Deutsches Requiem) Možda i […]
Biti subjekt je potpuno i ništa drugo do biti djelatnik. A ono što subjekt uvijek ima pred sobom kao supstrat djelovanja, kao objekt svoga činjenja, to i samo mora biti, kao nešto njemu imanentno, nešto već ranije od-djelovano. Stoga se ne podudaraju samo biti subjekt i biti djelatan, nego također i biti objekt za subjekt […]
Ideja povijesne teleologije jedna je od središnjih tema Husserlovih promišljanja Europe i to u barem dva smisla. Prvo, Husserla je sa cjelokupnom tradicijom moderne filosofije povezivalo insistiranje da se istinsko razumijevanje kulture treba ostvariti u jednom teleološkom obliku, to jest treba ga učiniti razumljivim kao njen razvoj ka određenim „ciljevima“ i „svrhama“. Kao što reče […]
nagovor na filosofiju 