Vrijeme kao razgranato prema budućnosti a jednoznačno prema prošlosti, i svijest kao (i) moć odabira između mogućih budućnosti – moja omiljena koncepcija vremena je i Bergsonova.
“… početno ne smijem polagati pravo ni na što do na to da vi sobom donosite povjerenje u znanost, vjeru u um, povjerenje i vjeru u sebe same. Odvažnost za istinu, vjera u moć duha prvi je uvjet filozofijskog studija; čovjek treba sebe sama poštivati i cijeniti se dostojnim onoga najvišeg. O veličini i moći duha ne može on dovoljno visoko misliti…”
Prvi ulomak na ovome blogu je Nietzscheov o “zadnjem čovjeku”; evo i Heideggerovoga tumačenja.
Upetljao sam se u jednu političku raspravicu na facebooku, pa bih htio neke stvari opširnije obrazložiti, a čini mi se da bi tema mogla biti i filosofski interesantna.
Postoji li nešto zapravo ili ne postoji – kojim se kriterijima služimo kad o tome zaključujemo? Što određuje te kriterije?
O upitnosti prvoga koraka na “križnom putu” Hegelove “Fenomenologije duha” (uz zajedničko čitanje na forum.hr: http://www.forum.hr/showthread.php?t=1027159).
Peti nastavak niza “Fizika i hermeneutika”, o ontološkom pluralizmu.
