Fizikalisti pojavu iskustva objašnjavaju ovako: imamo nešto poput hrpe lego kockica, koje se međusobno slučajno spajaju i gibaju na razne načine, i kad to spajanje i gibanje postane dovoljno složeno (ali baš jako, jako složeno), pojavi se iskustvo. To se naziva „emergencija“. Strawson jr., u skladu sa slavnom pojmovnom strogošću analitičke filosofije, odgovara: „Don’t belive it. It’s silly.“ Čini se kao primjeren odgovor.
Zašto bi se mislilo da vrijeme ima smjer? Čini se da to ide usuprot onome što fizičari često kažu. Mislim da to pitanje ide malo naopako. Pođite do čovjeka na ulici i pitajte ga ima li vrijeme smjer, razlikuje li se budućnost od prošlosti, ne kreće li se vrijeme prema budućnosti. To je prirodni pogled. Zanimljivije […]
Čini se da neki minimalni jezik gesta, osobito gestu pokazivanja, ljudi razumiju neovisno o kulturi, prije nego nauče jezik, dok nama srodni primati te geste teško razumiju i nikad ne koriste između sebe. Što bi značilo da differentia specifica ljudi spram drugih primata nije samo jezik, nego i jedno predjezično razumijevanje intencija drugih, a koje vjerojatno uopće omogućuje da se jezik pojavi. Posljedice mi izgledaju dalekosežne. Između ostaloga i to da sve što je eksplicitno iskazano možemo razumjeti samo unutar konteksta koji je uvelike predjezičan, odnosno implicitan. Također, čini se da je bit toga razumijevanja sagledavanje namjera drugih, što znači da razumijevanje od početka uključuje i stanoviti (recimo tako) etički motiv (usporedi: https://protreptikos.wordpress.com/2017/03/06/ja-kao-bilo-tko-drugi-ulomak-iz-j-n-findlay-axiological-ethics/). Odnosno, nije tako da druge najprije razumijemo kao neke “objekte” pa nas tek etički odgoj uči da i oni, poput nas, imaju namjere.
In memoriam Hubert Dreyfus: podsjećanje na klasični susret AI i hermeneutike početkom sedamdesetih. Doduše, AI-evci najprije nisu obraćali pažnju na šašavog kolegu s odsjeka za filosofiju koji ih je uvjeravao da to što rade ne može uspjeti, ali valjda im je u međuvremenu došlo do glave. 🙂
U novom broju Vijenca Damir Barbarić ulazi u dijalog s Bernhardom Welteom (uz nespomenutoga Marina Heideggera koji nadviruje preko ramena) a povodom objavljivanja prijevoda Welteove knjige Filozofija religije (Matica hrvatska, 2016.)
“I prema Platonu i prema Plotinu glazba je u službi uspostave muzičnosti duše. Glazba se sastoji od ritma i sklada uz pomoć kojih duša oglašava u sebi ljepotu onoga mislivog. Ljepota onoga mislivog nije oprečna ljepoti onoga osjetivog. Zvučnim nasljedovanjem ljepote onoga mislivog glazba hrani sjećanje duše, radi čega se čovjek uspijeva odvraćati od stvari u kojima se vidljivo ne očituje ljepota, te ostvarivati istinit način života.” (novi članak Marka Tokića u zadnjem broju Filozofskih istraživanja)
Od mnoštva znanstvenih otkrića tijekom dvanaestak godina trajanja ovoga Nagovora većina ih se sa filosofskog gledišta (koje nije nužno sub specie aeternitas ali uključuje 2500 godina povijesti) nije činila baš relevantnima. To nije slučaj s napretkom epigenetike zadnjih godina. I zato što se jedna zamisao dugo protjerana preko notornog „ruba znanosti“ vratila u mainstream, ali i zato što se i ovdje, u jednoj „hard science“, očituje koliko je „informacija“ sadržana u tekstu (u ovom slučaju genima) malo odvojiva od konteksta (u ovom slučaju okoliša) – a što je klasična tema hermeneutike.
