Nije Fichte ili Berkeley nego Scientific American A. D. 2018.
U pojmovnoj zbrci oko “neoliberalnog kapitalizma” jedno značenje se pokazuje kao suvislo i bitno – naime da se radi o dokidanju politike (a onda i kulture) u korist ekonomije. Tu bitnu opasnost definirao je još Aristotel kao “hremastiku” nasuprot “ekonomici”.
Nasuprot nastojanjima oko nepovijesne “logike znanosti”, “znanstvene metode” i sl., Ivan Supek je smatrao da razvoj (prirodo)znanstvenih teorija treba sagledavati kao organski rast, kao, sasvim doslovno, genealogiju.
Uz sinoćnji razgovor Slavoja Žižeka i Jordana Petersona na temu “Sreća: marksizam protiv kapitalizma”.
Novi nastavak niza nazvanog “Fizika i hermeneutika” podriva fizikalističku ontologiju ukazujući na normativne aspekte znanosti, pri čemu Humeovo klasično razlikovanje normi i činjenica načelno sprečava neko fizikalističko objašnjenje normi koje su konstitutivne za znanost.
Koliko god mnoge aspekte svoga iskustva uspijevali opisati logički strogo, ili čak matematički strogo posredstvom raznovrsnih mjerenja (vidi ovdje: https://protreptikos.wordpress.com/2010/04/03/xvii-bijeg-u-formule/ ), zaborav antropomorfnog ishodišta tih opisa također vodi u jednu mitologiju, tim opasniju što sebe vidi kao suprotnost svemu mitskome.
Čekajući glasno najavljivani dijalog Slavoja Žižeka i Jordana Petersona, a nakon Žižekovog ulomka prije tjedan-dva, evo i Petersona, na moju omiljenu temu o nepotpunosti prirodoznanstvenog znanja lišenog narativnosti.
