Liberali često Hegela vide kao svoga antipoda, nekoga tko političku zajednicu vidi kao određenu moralnim ciljevima koji logički prethode pojedincu te legitimnost države izvodi iz tih ciljeva a ne iz posebnih interesa pojedinaca unutar društva. Nasuprot njima R. Bellamy Hegela vidi kao onoga tko uspijeva izmiriti dvije međusobno neusklađene liberalne tradicije (empirističku i kantovsku).
“Prijateljstvo je tako usko povezano sa samom definicijom filosofije da se može reći da bez njega filosofija ne bi zaista ni bila moguća. Bliskost između prijateljstva i filosofije je tako duboka da ona uključuje φίλος, prijatelja, u svoje sopstveno ime i, kao što to često biva za svaku preteranu bliskost, rizikuje da sa njom ne uspe da izađe na kraj. U klasičnom svetu, ova izmešanost i, skoro, konsupstancijalnost prijatelja i filosofa se podrazumevala, i to sigurno sa namerom, na neki način arhaičnom, da bi neki savremeni filosof – u trenutku postavljanja ekstremnog pitanja: „Šta je filosofija?“ – mogao da napiše da je ona pitanje koje treba da se rešava entre amis.”
O apolonskom i dioniskom, preblogano s Filozofskog magazina: <a href="https://filozofskim.blogspot.com/2018/08/giorgio-colli-mahnitost-je-izvor.html
Odgovor na naslovno pitanje nalazi se u predgovoru gimnazijskom udžbeniku iz fizike za prvi razred (autori Dubravko Horvat, Dario Hrupec): Za svaki slučaj valja napomenuti da barem jedan od suautora toga udžbenika nipošto nije čudni ljubitelj začudnosti poput autora ovoga bloga, nego je, dapače, pravovjerni zastupnik „znanstvenog svjetonazora“ i borac protiv pseudoznanosti. Dakle, može se […]
“Aristotel: zasnivanje jedne povijesti njegovog razvoja Wernera Jaegera nezaobilazna je knjiga za filozofijski studij ne samo Aristotela, nego i njegovog duhovno-povijesnog okružja, ujedno koristan poticaj za širu publiku, jer svojim hermeneutičkim nastojanjem na doživljaju povijesne osobe daje živu sliku, ne samo prikaz znanstvenog istraživanja o tome što je netko nekada rekao.
Naoko samorazumljiv podnaslov — zasnivanje jedne povijesti njegovog razvoja — označava bitnu prekretnicu spram načina kako se Aristotela do tada običavalo tumačiti. Korpus doktrinarnih spisa obično se uzimao kao jedini mjerodavan dok su ostatci dijaloga i posebno zanimljiv, iz drugih izvora rekonstruirani, nagovor na filozofiju (Protreptikos) zanemarivani. Time se stekao dojam da je Aristotelov otklon od Platona bio nagao i takoreći bezvremen, čime i Aristotelov lik dobiva takoreći crtu bezvremenosti. Jaeger nasuprot tome pokazuje da je razlaz s Platonom slojevit i da se može pratiti u više faza, koje se razlikuju kako sadržajno, tako i po formi prikaza.”
Ne samo da se bias spram metafizike pokazuje u njemačkoj filosofiji (nasuprot uglavnom english-speaking analitičke) , nego su i neki od najvećih znanstvenika prošlog stoljeća – Einstein, Pauli, Gödel i Heisenberg – pokazivali takve sklonosti.
Platonov dijalog Lisis bavi se prijateljstvom, polazeći od jedne nama danas bizarne odgojno-erotske prakse uobičajene u ondašnjoj Ateni. Unatoč tom lokalnom polazištu, dijalog uspijeva doći do onog univerzalnog u kome zbivanje prijateljstva, dijaloga, obrazovanja padaju u jedno.
