volja: jedna ili dvije? (ulomak iz Damir Barbarić,Volja i vrijeme)

Već pri prvoj bližoj usporedbi … Schopenhauerova i Schellingova shvaćanja volje … upada u oči da je volja kao metafizičko načelo u Schopenhauera pojmljena bitno monistički. … Kod toga ništa ne mijenja njegovo čvrsto uvjerenje da je volji bitno svojstvena podvojenost u sebi i sa sobom, što njezin život čini životom neprekidne razdvojenosti, prijepora i borbe […]

Schelling: sloboda i mogućnost zla? (ulomak iz Michelle Kosch, Idealism and freedom in Schelling’s Freiheitsschrift)

Primjedba da se u prethodnom Schellingovom ulomku mračnoj temi pridružila i mračnost izričaja čini se na mjestu. Pa evo jedne suvremene interpretacije cjeline tog Schellingovog ogleda, koja bi trebala pružiti kontekst iz kojeg će i prethodni zapis (nadam se) biti razumljiviji.

Schellingov nauk o vremenu? (ulomak iz Damir Barbarić, Preludiji)

U to doba, što pod utjecajem Nietzschea (kojega sam razumijevao kao nekakvog antifilosofa) što pod utjecajem balkanskog common sense-a o ”filozofiranju” i vlastitog prirodnjačkog obrazovanja, ”filozofija” mi je značila nešto kao psovku. Vidjeh u nekom Zarezu ili Vijencu nešto Barbarićevo uz neki simpozij o Nietzscheu, pa sam odmah tu u knjižnici pogledao njegov naslov ”Preludiji”. Članak o N. sam progutao, i htio sam još. Pa sam listao dalje, ”vidi ima i o matematici 🙂 ”, ”što je ‘genealogija vremena’?” – baš sam se nešto bavio entropijom pa da vidim… I onda ovo:

”To divlje i neuređeno predsvjetsko vrijeme, kao žudnja za početkom i rađanjem, u sebi je, opet, jedna iskonska borba i prijepor. Prava je njegova narav nerazriješena opreka između ljubavi, koja u njemu goni na porod, ostavljanje i napuštanje sebe, i gnjeva, koji u golemom strahu pred gubitkom egzistencije sve čvrsto na sebe povlači, u tešku zatvorenost, ukopanost u sebe.”

Pretpostavljam da malo kome to znači mnogo, ali to je, barem što se mene tiče, jedan egzaktan opis. Barbarić, naime, prije toga kaže: ”Slomi li se i prepukne, u bljesku duhovnog pogleda ili u naglom doživljaju, onaj čvrsto zatvoreni neprekidni lanac uzroka i učinaka koji se iz prividne prošlosti preko sadašnjosti protežu k prividnoj budućnosti, ostajući zapravo uvijek u nekoj vrsti stalne prošlosti, ili, što je tu isto, stalne sadašnjosti, tada nam se tek može otvoriti pogled na «dugi tamni put vremena», na «bezdane vremena»…” ”Duhovno oko” mi je valjda kratkovidno koliko i fizička, ali ”nagli doživljaj” sam imao, i onaj prijepor nije metafora nego iskustvena realnost.

Nakon toga sa Schellingom nisam dospio daleko, no Barbarića sam pročitao sve što sam pronašao. Pritom se nekako zatekoh nagovoren na filosofiju.