kolaps? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(dvadeseti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) U svjetlu jest apsolutni identitet sam. (Schelling, Prikaz moga sistema filozofije, §93.) Iako je „filosofija prirode“ klasičnog njemačkog idealizma (i Schellingova i Hegelova) uglavnom preostala poput fosilnog spomenika nekog čudnovatog izumrlog organizma iz jednoga prošlog i danas slabo razumljivog vremena, izgleda mi da gornjoj rečenici možemo […]

ravnoteža? (uz M. Cipra, Metamorfoze metafizike)

(devetnaesti zapis u nizu: čitanje M. Cipra, Metamorfoze metafizike) Kako misliti tu Ciprinu istost dvaju momenata, znanja i bitka, ako ona može prijeći u njihovu ne-istost? Kako nešto što je isto (a nešto je isto jedino samom sebi) ima mogućnost postati ne-isto (nekako se u sebi podvojiti)? Jedna Ciprina metafora za tu teško mislivu istost […]

metafora i metafizika? (ulomak iz Andrew Bowie, Schelling and Modern European Philosophy)

Rorty tvrdi da postoje: tri načina kako našim prethodnim vjerovanjima može biti dodano neko novo vjerovanje – naime opažanje, zaključivanje i metafora. … I opažanje i zaključivanje … mijenjaju istinosnu vrijednost rečenica, ali ne naš repertoar rečenica. … Mislimo li, pak, o metafori kao trećemu izvoru vjerovanja, pa stoga kao trećemu motivu da mrežu naših […]

volja: jedna ili dvije? (ulomak iz Damir Barbarić, Volja i vrijeme)

Već pri prvoj bližoj usporedbi … Schopenhauerova i Schellingova shvaćanja volje … upada u oči da je volja kao metafizičko načelo u Schopenhauera pojmljena bitno monistički. … Kod toga ništa ne mijenja njegovo čvrsto uvjerenje da je volji bitno svojstvena podvojenost u sebi i sa sobom, što njezin život čini životom neprekidne razdvojenosti, prijepora i borbe […]

Schelling: sloboda i mogućnost zla? (ulomak iz Michelle Kosch, Idealism and freedom in Schelling’s Freiheitsschrift)

Primjedba da se u prethodnom Schellingovom ulomku mračnoj temi pridružila i mračnost izričaja čini se na mjestu. Pa evo jedne suvremene interpretacije cjeline tog Schellingovog ogleda, koja bi trebala pružiti kontekst iz kojeg će i prethodni zapis (nadam se) biti razumljiviji.

Schellingov nauk o vremenu? (ulomak iz Damir Barbarić, Preludiji)

U to doba, što pod utjecajem Nietzschea (kojega sam razumijevao kao nekakvog antifilosofa) što pod utjecajem balkanskog common sense-a o ”filozofiranju” i vlastitog prirodnjačkog obrazovanja, ”filozofija” mi je značila nešto kao psovku. Vidjeh u nekom Zarezu ili Vijencu nešto Barbarićevo uz neki simpozij o Nietzscheu, pa sam odmah tu u knjižnici pogledao njegov naslov ”Preludiji”. Članak o N. sam progutao, i htio sam još. Pa sam listao dalje, ”vidi ima i o matematici 🙂 ”, ”što je ‘genealogija vremena’?” – baš sam se nešto bavio entropijom pa da vidim… I onda ovo:

”To divlje i neuređeno predsvjetsko vrijeme, kao žudnja za početkom i rađanjem, u sebi je, opet, jedna iskonska borba i prijepor. Prava je njegova narav nerazriješena opreka između ljubavi, koja u njemu goni na porod, ostavljanje i napuštanje sebe, i gnjeva, koji u golemom strahu pred gubitkom egzistencije sve čvrsto na sebe povlači, u tešku zatvorenost, ukopanost u sebe.”

Pretpostavljam da malo kome to znači mnogo, ali to je, barem što se mene tiče, jedan egzaktan opis. Barbarić, naime, prije toga kaže: ”Slomi li se i prepukne, u bljesku duhovnog pogleda ili u naglom doživljaju, onaj čvrsto zatvoreni neprekidni lanac uzroka i učinaka koji se iz prividne prošlosti preko sadašnjosti protežu k prividnoj budućnosti, ostajući zapravo uvijek u nekoj vrsti stalne prošlosti, ili, što je tu isto, stalne sadašnjosti, tada nam se tek može otvoriti pogled na «dugi tamni put vremena», na «bezdane vremena»…” ”Duhovno oko” mi je valjda kratkovidno koliko i fizička, ali ”nagli doživljaj” sam imao, i onaj prijepor nije metafora nego iskustvena realnost.

Nakon toga sa Schellingom nisam dospio daleko, no Barbarića sam pročitao sve što sam pronašao. Pritom se nekako zatekoh nagovoren na filosofiju.