metafora i metafizika? (ulomak iz Andrew Bowie, Schelling and Modern European Philosophy)

Rorty tvrdi da postoje:

tri načina kako našim prethodnim vjerovanjima može biti dodano neko novo vjerovanje – naime opažanje, zaključivanje i metafora. … I opažanje i zaključivanje … mijenjaju istinosnu vrijednost rečenica, ali ne naš repertoar rečenica. … Mislimo li, pak, o metafori kao trećemu izvoru vjerovanja, pa stoga kao trećemu motivu da mrežu naših vjerovanja i žudnji nanovo tkamo, tada o jeziku, logičkom prostoru i oblasti mogućnosti mislimo kao nečemu otvorenom. Tada napuštamo zamisao da je nakana mišljenja postizanje neke Božje točke gledišta. …

Činjenica je da pitanje metafore inherentno usložnjava pitanje metafizike, na što nas je višekratno upozorio Jacques Derrida. Karl-Otto Apel predlaže, u svjetlu kasne Wittgensteinove filosofije, da većina velikih riječi povijesti metafizike, poput „bitka“ … dovode do „metaforičkog privida“, prilično nalik načinu na koji je Kant vidio da tradicionalni pojmovi dogmatske metafizike dovode do „transcendentalnog privida“. Te velike riječi stvaraju nerješive filosofske probleme zato što nas zavode da zanemarimo činjenicu da jezik ne može reći nešto smisleno o riječima poput „bitak“. Pa ipak, Apel nastavlja napominjući da:

može se pitati nije li slučaj da su te iste metaforičke hipostaze, koje su često dovodile do prividnih ontoloških problema, u drugu ruku neizbježne za napredak u proširenju ljudske svijesti o mišljenju, npr. ne ponajmanje za heuristiku znanstvenih pitanja i modela. Nisu li sve spekulativne metafore – kao što kaže Heidegger – „u isto vrijeme raskrivajuće-skrivajuće“?

Također naglašava … da:

svi argumenti koji svode ono univerzalno … samo na čimbenike pripadne jeziku (pojmove, značenja, semantička pravila) sami sebi proturječe; oni upotrebi jezika poriču upravo onu funkciju prethodnog razumijevanja svijeta na koju se i dalje sami pozivaju u svome svođenju bića na jezik.

To predrazumijevanje postaje najočitije vidljivo u djelovanju metafore. … Davidson napominje da svaka upotreba jezika može dovesti do toga da opazimo više od onoga što se tvrdi u nekom iskazu… S tog gledišta, a nasuprot Rortyjevoj želji da naprosto okončamo s metafizikom, možemo predložiti da „metafizika“ ne može okončati budući da njene ključne riječi, s obzirom na to Apelovo poimanje, ne mogu biti unovčene tako da im jednom za svagda bude zadano „značenje“: sama pravila upotreba riječi „bitak“, primjerice, to isključuju. Neprekinuti interes za Heideggerovu borbu s riječi Sein … dokaz je u prilog toga što želim reći. Utoliko se za metaforu može reći da inherentno drži na životu određene pristupe filosofiji koje je osobito analitička filosofija neko vrijeme pokušala poslati u zaborav. …

Svaka je filosofija, stoga, u osnovi metaforička, budući da pomoću znanoga imenuje i otvara ono što još nije znano. … Sve što još nije empirijski (Alles Unanschauliche) može se reći samo u metafori. Time da se pretvori u sliku [image] to se općenito može iskusiti – i to iskustvo je uvijek najprije neko razumijevanje slike. Pojam izniče iz analogije, usporedbe i metafore, kad slika biva korištena na čvrst i istovjetan način te sve više gubi svoj metaforički značaj. (H. H. Holz)

Budući da je to nedavno postalo središnjim pitanjem u analitičkoj filosofiji, kao i da je životno važno za psihoanalizu, može izgledati da se radi o jednom suvremenom području interesa. Ali činjenica je da je F. D. E. Schleiermacher, duboko pod utjecajem Schellinga, govorio skoro istovjetne stvari o metafori početkom devetnaestog stoljeća kad je analizirao pokušaje književnog jezika da nadiđe općenitost doslovnih značenja i raskrije nešto novo o svijetu. Pitanje metafore u filosofiji je zapravo ključan čimbenik u romantičkoj filosofiji. U djelima Schleiermachera, Humboldta, Novalisa i Friedricha Schlegela, koji su svi bili Schellingovi poznanici, kao i u samom Schellingovom ranom djelu, status književnosti i ostalih umjetnosti sagledava se kao jednak ili čak viši nego filosofije, budući da one mogu pokazati ono što filosofija ne može reći. … Također je očito da se Schelling i sam svjesno oslanjao na raskrivajuću moć metafore, što se vidi iz niza mjesta njegove filosofije.

Uzimanje metafore u obzir može pomoći objasniti zašto ključni termini i pojmovne strukture u Schellingovom djelu igraju neku ulogu u najrazličitijim kasnijim teorijama. Primjera je mnoštvo: Schelling koristi pojam nesvjesnog na načine koji ukazuju na Freuda; njegove su ga kosmološke spekulacije vodile poimanjima koja zvuče poput „velikog praska“; njegova Naturphilosophie odjekuje nama suvremenim ekološkim brigama; način na koji analizira pitanje o bitku ukazuje na Heideggera i Derridu; njegovo poimanje jezika ukazuje na Lacana. Te poveznice nisu puka slučajnost: u svim ovim primjerima može se slijediti povijest obrazaca utjecaja. Jedan problem u središtu interpretacije jest da mnoge od ovih zamisli započnu kao poimanja u velikoj idealističkoj filosofiji, ali izgleda da su najproduktivnije kad se pre-rade na razini poimanja koja se bave svijetom pojedinačne ljudske psihe, kao u psihoanalizi. Ali ključno pitanje u podlozi tih [idealističko-filosofijskih] preokupacija je upravo kako svijest sebe poima u odnosu na ostatak prirode, i tu Schelling nastupa s nekim od svojih najvećih uvida.

Povezivanje svijesti s prirodom svakako dovodi do pritužbe da se Schelling oslanja na antropomorfizam koji u njegovom ranom djelu pogrešno projicira čovjeka na prirodu, a u njegovom kasnijem djelu i na Boga (tako npr. Jaspers). Heidegger je ukazao na problem s takvom nestrpljivom prosudbom Schellingovog antropomorfizma… Primjedba o antropomorfizmu se oslanja na „uvjerenje, koje nije dalje propitano, da svatko stvarno zna općenito što je čovjek“. …

Očit je jedan izvor Schellingovih razloga za upotrebu antropomorfnih metafora. Činjenica je da je Schelling proveo većinu svog filosofskog života pokušavajući izbjeći determinističke i mehanističke posljedice Spinozine filosofije, jedne filosofije koja još uvijek ima bitne odjeke u današnjem mišljenju. Schellingova se bitka vodila oko pronalaženja načina da održi pojmove slobode i uma koji bi mogli obrazložiti pojavu i razvoj žive prirode i svijesti, ali koji bi također uzeli u obzir da se sam temelj prirode i svijesti ne može pojaviti u filosofkoj refleksiji.

Razlozi zbog kojih njegova misao još ima važnosti u filosofiji stoga se odnose na suvremenu sumnju, koju odražava rastući interes za Nietzschea, Heideggera, Horkheimera i Adorna, da se zapadnjačka racionalnost pokazala kao jedan narcistički privid, koji je u korijenu „nihilizma“, „zaborava bitka“, „univerzalnog konteksta pričina“, ekološke krize: ukratko, bolesti modernosti. Životno je, ipak, pitanje kako se metafizičko mišljenje odnosi spram bolesti modernosti. Mnoga od nedavnih načina razumijevanja toga pitanja izgledaju neprimjerenima, a pri pokazivanju zašto su neprimjerena Schelling ima mnogo toga za ponuditi. Habermas napominje da je metafizičko mišljenje inherentno refleksivno, utoliko što se oslanja na um koji sam sebe prepoznaje u zrcalu svijeta:

Filosofija ostaje vjerna svojim metafizičkim početcima sve dok može pretpostaviti da spoznajni um može sebe prepoznati u umno strukturiranom svijetu ili sam može dati jednu umnu strukturu prirodi i povijesti – bilo na način jednog transcendentalnog utemeljenja ili putem dijalektičkog prodiranja u svijet. Sveukupnost koja je u sebi umna, bilo svijeta bilo subjektivnosti koja je konstitutivna za svijet, jamči sudjelovanje u umu svojim pojedinačnim članovima ili momentima.

Kritike metafizike poput onih Horkheimera i Adorna smatraju nametanje subjektivnog, „instrumentalnog“ uma prirodi ishodom nastojanja filosofije da održi poveznicu ljudskog uma s tom sveukupnošću. Ali taj je odnos, iz post-metafizičkog gledišta, narcistički: um svijet vidi jedino kao odraz samoga sebe. Kasni se Schelling jasno odvaja od tog metafizičkog poimanja poveznice uma i sveukupnosti:  

Cijeli svijet leži, takoreći, u mrežama razuma ili uma, ali pitanje je kako je točno dospio u te mreže budući da očito ima nečeg drugog i nečeg više od pukog uma u svijetu, zapravo ima nečeg što nastoji nadići ta ograničenja.

Pita čak: „zašto je uopće smisao (Sinn)? Zašto nije besmisao (Unsinn)?“ Mada nas Schellingovi teološki odgovori naposljetku mogu ne zadovoljiti, ipak se njegova pitanja ne mogu zanemariti ukoliko su neka od njih postala središtem suvremene filosofske rasprave o post-metafizičkom mišljenju. …

Jedna od glavnih zadaća, ako ćemo se nastaviti baviti poviješću filosofije, mora biti spašavanje onoga što je vrijedno od nestajanja u procesu ujednačavanja koji sve više dominira raspravama o „zapadnjačkoj metafizici“. Prečesto je slučaj da nove, na pomodnosti zasnovane filosofije, u svojim glavnim tvrdnjama ovise o jednoj karikaturi zapadnjačke filosofije koja podrazumijeva da smo već jednom za svagda razumjeli Kanta, Hegela i ostale, uključujući filosofe poput Schellinga koje je malo ljudi uopće čitalo. Mnogi suvremeni mislioci, koji su tako voljni proglasiti novo doba postmodernog mišljenja, zapravo su u svome razumijevanju nasilniji nego metafizičari koje oni sagledavaju kao nasilne spram „drugosti“. U tom pogledu dijele sljepilo onih analitičkih filosofa koji, mada imaju malo ili nimalo pojma o tome što se zapravo kazuje u povijesti filosofije, misle da su s poviješću završili te mogu nastaviti rješavati stvarne probleme.

ulomak iz Andrew Bowie, Schelling and Modern European Philosophy, 1993., str. 6.-12., preveo: ja

4 misli o “metafora i metafizika? (ulomak iz Andrew Bowie, Schelling and Modern European Philosophy)

  1. Sviđa mi se tekst, upućuje i na potrebu čitanja filozofa spomenutih u njem, podrobnije, ili nanovo, ili tko nije – otpočeti… a i motivira na to. Sviđa mi se i sličica, dobro ilustrira raskrivajuću-skrivenost
    Usput, nametnulo mi se ono dobro poznato pitanje, ili pitalica/ dvojba:
    Što je starije, kokoš ili jaje? Ali ono mi se čini svojevrsnom “babuškom” bez kraja
    :))
    Shvatila sam i primila k znanju da riječ “antropomorfizam” i označavanje nečeg njome, ne koristim olako, i zašto. A osobno, metafora mi je najbliskiji ili najprirodniji mi, najsrodniji način izražavanja, što će reći – mišljenja, jer najživlje mislim u slikama, tada mi je misao najproduktivnija, najangažiranija
    i voljela bih kad bi u filozofskom diskursu bila zastupljenija, vjerujem da bi (mi) pomogla boljem razumijevanju nekih filozofskih pojmova, apstrakcija, koji mi ostaju na toj nekoj verbalnoj razini i zatvoreni za više svjetla, neskrivenosti – bar u onom dijelu koji bi se odnosio na
    ‘a kako se uopće došlo da se To imenuje tako i tako…’ (što upućuje na temeljitije upoznavanje s poviješću filozofije) a ako već nemam uvid u misaoni ‘postupak, onda bih mogla reći da mi nedostaje (kao svojevrsna nadopuna) i bilo bi dobrodošlo da se plod te misaonosti dočara
    a što bi mogla, i što i čini
    metafora.

    : ))

    Liked by 1 person

    • Meni je zanimljiv prije svih onaj početni Rortyjev navod. Naime, uobičajeno je mišljenje i opažanje uzimati kao dva izvora spoznaje, pa se rasprava stoljećima svodila na to koji je od njih prvotniji i bitniji (idealizam ili racionalizam vs. empirizam u raznim njihovim inačicama). I znanost je u osnovi preuzela ta dva izvora: s jedne strane matematika kao racionalnost/idealnost par exellence, s druge empirija, zajedno empirijska prirodna znanost kao mjera svih stvari. Međutim, ako do nove spoznaje osim razumom i percepcijom možemo doći i metaforom, onda i umjetnost ima nezanemariv spoznajni značaj. U umjetnosti učimo nešto već poznato vidjeti na neki nov način, kao da to vidimo prvi put. U osnovi, to je ono što čini metafora: neko X vidimo kao neko Y, s kojim ga dotad vjerojatno nismo povezivali, ali kad nam umjetnik pruži tu metaforu, prepoznajemo tu povezanost. Tu se onda pokazuje velik prostor za filosofiju koji je znanosti (barem ovakvoj kakva je sada, u osloncu na matematiku i mjerljiva opažanja) nedostupan: otvoriti se za prirodu metaforičnost jezika i izboriti tom trećem izvoru spoznaje priznatost usporedivu s racionalnošću i opažanjem.

      Sviđa mi se

  2. “svi argumenti koji svode ono univerzalno … samo na čimbenike pripadne jeziku (pojmove, značenja, semantička pravila) sami sebi proturječe; oni upotrebi jezika poriču upravo onu funkciju prethodnog razumijevanja svijeta na koju se i dalje sami pozivaju u svome svođenju bića na jezik.”
    Ovo me takodje podsjeca na “formulu” protivljenja transgenderism-u. Oni kazu: tijelo smo i nista vise, odnosno, ne postoji nista van tijela. A opet, zar nas psihoanaliza ne uci da je jezik (Nesvjesno) van tijela? Da bi neko rekao da je “samo tijelo i nista vise” mora da se osloni na jezik.
    Sto se filozofa jezika tice, tu vjerovatno postoji fantazija da je u pocetku postojao prost jezik, nezarazen Univerzalnim, i onda kao, hajde da vratimo tu jednostavnost. Cak i ako takav svijet jeste jednom postojao, nemoguce ga je misliti van okvira svijeta u kojem se nalazimo. Tako da se slazem s gore navedenim citatom.
    Negdje sam procitala da su i Kant i Heidegger spasili metafiziku pokusajem da je razore, jesam li u pravu? Mozda je to jedini nacin, buduci da povratka na staro nema…

    Liked by 1 person

    • Da, to s Kantom i Heideggerom je lijepo rečeno. Nakon 200+ godina raznih razaranja, napuštanja, prebolijevanja, itd. metafizike, koja se ipak kao u nekim horror filmovima s bezbroj nastavaka uvijek vrati, teško se ne složiti sa Schopenhauerom da smo metafizičke životinje, i to takve koje „što ih ne ubije čini ih jačima“. Ovaj naglasak na neukidivoj metaforičnosti jezika pokazuje i zašto je najizrazitiji pokušaj ukidanja metafizike propao: Kant (a i većina kasnijih scijentistički usmjerenih anti-metafizičara) vide slavna „dva debla čovjekove spoznaje“, naime racionalnost i percepciju. Ako je metaforika neko treće takvo „deblo“ (ili možda čak ono što Kant naziva zajedničkim skrivenim korijenom onih dvaju), onda asketski pokušaji strogog susprezanja te metaforičnosti jezika ne vode većoj spoznaji nego njenoj jednostranosti.

      Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s